«gospođo?»
«da?»
«dali je ovo vaše djete?»
«je, što je sada napravila?»
«gnjavila je stjuordese»
«Enti, što je previše je previše!»
«što je previše?» pita Enti
«previše!»
«čega previše?»
«tebe!»
«previše je mene?»
«da, tebe i tvoga ponašanja! Sjedi ovdje i budi tiha!»
«mama ljutiš se na mene?»
«da!»
«jako?»
«da!»
«previše?»
«da! Pun kufer mi je tvojih pitanja!»
«nije, zajedno smo pakirale tvoj kufer i nisam ni jedno pitanje stavila u njega!»
«to je izraz!»
«tvoj kufer je izraz?»
«ne mogu više ovako!»
«kako?»
«ti sa tvojim silnim pitanjima i izmišljanja!»
«nisam ništa izmišljala!»
«nisi? A što je onda sa kabinom bez pilota?»
«pa bez pilota je»
«evo vidiš! Izmišljotina!»
«gjde?!»
«rekla si izmišljotinu!»
«ne, rekla sam 'gdje'»
«Enti, zadnji put ti kažem, budi tiha!»
«dobro mama, smirila sam se»
«nisi!»
«jesam!»
«Enti, budi tiha!»
«opet si to rekla»
«što sam opet rekla?»
«da budem tiha! Rekla si maloprije da to zadnji put kažeš!»
«to je izraz!»
«ne, rekla si da je tvoj kufer izraz!»
«ETNI! DOSTA MI TE JE! SMIRI SE I ŠUTI!»
«ok, koje ću prvo?»
«oboje!»
«nemogu dvije stvari u isto vrijeme!»
«možeš!»
«rekla si da ne smijem jesti i prićat u isto vrijeme!»
«rekla sam i da šutiš!»
«mama toliko toga si mi rekla ja više ne znam što da radim!»
«šuti!»
Entino lice pocrveni i suze joj se kupe u oćima.
«zašto me nevoliš?» pita.
«ma volim te samo šuti pobogu!»
«po kome?»
«ŠUTI!»
«ne voliš me» kaže Enti i suze joj se sljevaju po licu.
«prestani plakat!»
«nemogu!»
«prestani me sramotiti!»
«ne voliš me»
«ŠUTI VIŠE!»
«nećuuuuuuuuuuuuuuuuuuu» jaukne Enti
«prestani!»
«mamaaaaaaaaaaa, eeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee»
«prestani plakati!»
«ne voliš me! Nikad me nisi volila! Nikad mi ne vjeruješ i nedaš mi da radim što hoću! I govoriš mi previše toga ja ne znam što da radim!»
«prestani se derati!»
«neću!»
Entina mama snažno ošamari Enti. Enti ostane tiha u šoku.
«od kad smo ušli u avion samo si stvarala probleme!»
«...»
«i sad sjedi i šuti i ako još jedamput nešto kažeš dobit ćeš još jednu šamarčinu.»
«...»
Entine oći se zaklope i posljednje suze pobjegnu sa njezinih kapaka. Okreće glavu i gleda ispred sebe u prazni sivi pokrivać sjedala. Svijet postaje mali. Avion postaje zatvor. Zrak postaje tih. Htjela je pobjeći. Dignuti se i odtrčati. Njezina mama zraćila je lancem koji je drži. Sjetila se kad je tek ušla u avion, kada se sve ćinilo tako novo i sve je bilo veselo. Sada to nestaje kao suze na Entinom licu. Zna što joj je ćiniti...
...to be continued...
Post je objavljen 24.04.2005. u 13:44 sati.