Primjećujem....da ovdje baš i nisam primjećen.....
A i zašto bi? Nisam još niti počeo davati sebe u izobilju
a da bih primao...
Mnogi ako ne i svi, patimo od iste boljke. Još od kad za sebe znamo, ne, ne, još i puno prije toga, skretali smo pažnju drugih na svoje postojanje. Primjećivanje nas samih, onoga što radimo, onoga što želimo.
Široki je spektar primjećivanja. Od pukih beskorisnih potreba do gotovo profesionalne deformiranosti primjećivanja.
Analiziramo li malo poslove kojima se bavimo, vidjet ćemo da se sastoje od doslovce - "radnih obveza primjećivanja". Naravno, one su opravdane svrhom posla i lako ih je sakriti iza paravana uočavanja ili zamjećivanja te svrsishodnog praćenja ali kako nitko nije lišen vlastitog faktora prosudbe, u svrhama ma koliko uzvišene one bile, čući naše sasvim osobno primjećivanje, kao i potreba za (ne)prepoznavanjem ovog svojstva.
Što želim reći?
Nema nikakvog zla u primjećivanju, jedino što nas ponekad prati osjećaj kako primjećivanje koje nama pripada, posjeduje neko sasvim uzvišeno svojstvo. Kad ne bi bilo tako, mislim da se ljudski rod ne bi u tolikoj mjeri odmakao od prirode. Kažem odmakao, jer nemam bolju riječ za "ono" što stoji između čovjeka i prirode. Priroda je toliko samoprimjetna do nama gotovo bolnih granica te ju je stoga puno lakše uzimati u obzir kao samozatajnu silu banalnih cikličkih ponavljanja. Ali ona je u svakom trenutku svjesna i sigurna u djelovanje, dok čovjek, zarobljeni primjetitelj njene samosvjesti, vječito traga za primjenom svoje nadmoći nad njom.
Uzdignuti se iznad njenih pukih ciklusa, pobijediti vlastiti neupitni dotok vremenu.
Zašto bi bilo nemoguće? - primjetit ćete , ali i zašto bi bilo jednostavo?
Zato jer jednostavne stvari nisu rezervirane za čovjeka.