NAPOMENA:
Nemojte mi zamirit ako ovaj tekst ne bude imao smisla ili ako neke rečenice ostanu nedorečene.
Jedno oko mi je na tipkovnici, a drugo u Portugalu.
Hvala na razumijevanju.
Sto puta sam u šali rekla kako bi volila da je ovaj moj mamlaz siroče...da nema obitelji, da nema zajebancje, da ima samo mene.
Isto tako sam bezbroj puta, pretežno u tinejđerskim danima, želila bit sama, da me ne zajebavaju, da mi ne prigovaraju, da me puste da živim kako oću.
Mislim da nema osobe koja nije prošla fazu >>>pusti me na miru, želim bit sam/a na svitu<<<...
Ja sam recimo bila stravično "zatupljena" u neke svoje ideje, želje i odluke...i kad bi tako nešto i poželila to bi izražavala takvim groznim riječima i radnjama da me čudi kako me se starci već odavno nisu odrekli preko novina.
Točno se sjećam da sam 6 (slovima: ŠEST !!!) puta planirala samoubojstvo, već sam znala di ću se ubit, kako ću se ubit i isplanirala sam koliko IM otprilike treba dana da me nađu a da još uvik budem lijep leš.
ČEKAJ, ČEKAJ, JEL OVO?
JEEEEEEEEEEEEEEE!!!!!!!!!
GOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOLLLLLLLLLLL!!!!!!!!!!!!!!
1:0
Skužajte na prekidu, di san stala?
Aha...govorila san o samoubojstvu.
Uvik su razlozi bili usko vezani uz nesretne ljubavi, uz "probleme" u školi, sa prijateljima, sa ovim ili onim i uvik su ti prolemi bili toliko veliki da je to bilo za nevirovat.
Danas kad se okrenem, ne da umrem od smiha kad se sitim tih problema, nego me bude sram koliko sam pizdarija znala uvalit starcima samo zato jer sam s vremena na vrijeme bila prerazmažena i preegoistična...
GOL :(((
1:1
Zašto sve ovo pišem?
Zato šta želim makar ovim putem odat počast mojim stacima koji uistinu jesu NAJBOLJI RODITELJI NA SVIJETU, roditelji kakve svatko poželit može.
Moderni, tolerantni, razumni, spremni na kompromise, puni savjeta, ne srame se pokazat ljubav i brigu, ma jednostavnu su takvi kakvi jesu: skoro pa savršeni.
Prijatelji su mi oduvik bili zavidni na njima, lipo sam se oblačila, imala sam svoju slobodu, svoje mišljenje, izlazila sam vani-uglavnom bez ograničenja...u disco me prvi put vodila mater...
GOL :((
2:1 (za njih-čini mi se da idemo doma:((((( )
Pušim cigaretu za cigaretom, živčana sam em od PMS-a, em od utakNice, ali jebem mu miša, završit ću ovaj pos makar mi bilo zadnje u životu.
Moji roditelji su ti koji su oduvijek bili uz mene, u svakoj situaciji, u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, u siromaštvu i blagostanju, u ljubavi i mržnji.
Nekad mi se uistinu čini da ja i moj muž nikad nećemo imat toliku količinu osjećaja i ljubavu kakvu imam sa svojim roditeljima.
Šta mi je najdraže od svega, ta ljubav godinama ne jenjava nego sazrijeva, zreli, bolja je, kao i vino kad odstoji nek vrijeme.
Mada sam ih puno puta u životu razočarala, makar sam puno puta izdavala nihovo povjerenje,oni su uvijek tu: kad sam se zaručila nakon 3 dana poznanstva nisu me "posrali" nego mi dali podršku, kad sam zatrudnila bili su sretniji od mene (iako stari i dan danas žali šta nema unuku umjesto ovog pimpača), kad sam rodila mater je plakala od ponosa (najviše jer sam hrabro izgurala 6 kila žive vage iz sebe :))), kad sam im prvi put dovela unuka (sa dva tjedna njegove starosti) pazili su me i mazili više nego ikad u životu (a znam da se prvi put rađa samo jednom:(( :), kad sam bila bolesna ništa ih nije spriječilo da u jednom danu pređu more i kopno da bi došli do mene, kad mi je teško dovoljno mi je da ih čujem telefonom i odmah oživim...
Moji starci...da ih nema trebalo bi ih izmislit.
Moji najbolji prijatelji.
Moja utjeha.
Moj ponos.
Moja sreća.
Moj dom.
Moje sve.
Sretan je onaj koji ima obitelj.
A još sretniji onaj kome obitelj funkcionira.
koji ima obitelj koja se podržava, razumije, voli, podupire, djeli...
Ja imam dvije obitelji.
Ne znam koja mi je draža i ne želim odlučivat.
Post je objavljen 21.06.2004. u 21:51 sati.