Marketing
po prašini i divljini skitam se... (part II)
tako smo nastavili pratiti rijeku bojanu -
a) jer nam je karta tako rekla
b) jer druge staze nije ni bilo
nakon nekog vremena ugledasmo s one strane rijeke neko brdašce.
humak.
kvrgu.
čvogu.
bump.
a na vrhu istoga - zidine stare skadarske tvrđave.
ju-hu!
napokon neki "turistički eksponat" zbog kojeg bi bilo vrijedno izaći iz autobusa.
(ma izašli bi mi i prije - ali bilo nas nekako strah... ne albanaca, nego da nam se ne nakelji neka boleština.. :s)
i tako - još koji škljoc-škljoc na vesele kućice s ove strane rijeke, jer bi jedna od njih navodno trebala biti i kućica crvenoga križa...
ne znam točno koja.
sve su mi jednako dobre.
...a onda se uputismo prema drugoj obali.
tvrđavo, here we come!
još samo da prijeđemo most na rijeci kwai.
i ako bog da, preživimo.
bila su 2 busa.
i išli su jedan po jedan.
nije se želilo preopteretiti rukotvorinu.
i išli smo 2 na sat, da ne zaribamo sa strane.
još pogled s mosta...
i eto nas.
obećana zemlja.
novi svijet.
skoro pa raj.
za domaće životinje.
zašto skoro?
uočite...
imaju asfalt.
o, ne.
ali neka, neka... idemo na zidine.
sporazumili smo se nekako s mještanima (sličnost talijanskog i albanskog jezika po prvi puta je izašla na vidjelo) i zamolili ih da nas upute prema zidinama.
uz blijedo-teleći pogled rekli su - samo ravno.
i otišli smo samo ravno.
i došli u ćorsokak.
ne postoji cesta koja vodi na brdo. ne postoji ni otvorena staza.
naišli smo na ogradu i znak zabaranjenog prolaza.
niš od turizma. :(
aj idemo dalje, u centar.
barem na kavu.
ili nešto.
a ulaz u grad, morate priznati, izgleda obećavajuće.
500-tinjak metara niže došli smo u sam centar grada - znali smo to po tome što smo naišli na semafore koji nisu radili i na masu jednosmjernih ulica u kojima je, doslovno, vladao raspašoj.
nitko se nije držao propisanog smijera.
pitali smo prometnog policajca, koji je glumio semafor na tom nekom glavnom raskrižju, gdje im se nalazi glavna ulica i gdje bismo mogli sjesti i pojesti/popiti nešto.
veli lik - tu si, samo produži ravno i tamo neđe ostavi bus, di nađeš mjesto.
a ravno jednosmjerna ulica i to u suprotnom smijeru.
no pajkan zna i pajkan i dalje upućuje: "nema veze, samo ti vozi ravno!"
okej.
produžili smo ravno.
i bilo je još nekih što su išli za nama.
a oni iz "drugog ravno" su nam se micali s puta - jači ima prednost.
a mi smo bus.
najjači!
i stigosmo u nešto što bi valjda odgovaralo glavnoj trgovačkoj ulici.
skadarska Ilica.
pogled na mesnicu u kojoj svježina mesa ne dolazi u pitanje...
...i put pod točak.
adio skadar!
nama dosta. :|
još očekujete obećano jezero, jel da?
e pa niš od toga.
cesta koja je ucrtana na karti i koja vodi do samog jezera - ne postoji uživo.
a već je bilo i kasno.
valjalo se vratiti u civilizaciju. ne bi naš bilo fino ostati u divljini po mraku.
civilizacijom smo ovaj put nazvali crnu goru.
i civilizacija je, kad smo došli na granicu, inzistirala da prođemo busom kroz neku rupu napunjenu vodom.
kanda da dezinficiramo točak.
i znate što? nismo ih osuđivali.
-------------------------
ko oće čitat kako je opjevano zidanje skadra, može to učiniti na ovom linku.
a možete čitat i ćirilicu, ako je kog volja.
Post je objavljen 22.04.2005. u 20:05 sati.