eto, vec ima tri mjeseca kako je sve otislo u kurac a ja ga jos uvijek volim.bolesno, znam. pokusavam sve kako bih zaboravio ali ne mogu. osjetio sam se prevarenim, izdanim bolje receno po prvi puta u zivotu. nitko me nikada nije povrijedio kao sto je to ucinio on. znas ono kad te boli svaki atom, kad bol cuci negdje duboko u samoj kostanoj srzi i ne postoji nacin, ne postoji lijek...
ja donedavno nisam znao. oduvijek sam u nekakvoj boli, vjerovatno zato sto sam od rana svjestan
koliko sam drugaciji. zapravo, koliko sam ja to drugaciji i dan danas se pitam. utoliko sto vise volim decke nego cure? pa to zapravo i nebi trebao biti problem zar ne? argument - ono sto ja radim u svoja cetiri zida sa svojim deckom to je nasa stvar i ne tice se nikoga. krivo. mislim, tvrdnja stoji ali....
ne radi se o moja jebena cetiri zida. radi se o ulici, o setnjama uz jezero, o klupi u parku....
ali da, poceo sam vam pricati o boli. znam da je moja prica tek jedna u moru slicnih. razocarani ljubavnici, slomljena srca, isplakane rijeke, slobodan pad s oblaka ravno u blato, kaljuzu otrovne stvarnosti. nista nova.
i? pa eto bas nista. nakon bezbroj neprospavanih noci nasao sam se ovdje i sad kao nesto pisem u nadi da ce mi biti lakse iako duboko u sebi znam da nece ni najmanje. zapravo serem, niti se ne nadam vec pisem iz neke lucidne objesti, psihickog poremecaja kojem tesko da cu ikada doznati ime jer ne, ne vjerujem da cu zavrsiti u nekakvoj instituciji. vec cu ja iznaci nacina kako pobjeci iz svega ovog, u tome sam barem majstor - u bjezanju od stvarnosti. oduvijek bjezim. sakrivam se. zapravo ne sjecam se da sam ikada nesto prozivio do kraja. kada sam ja dosad imao muda prozivjeti, dozivjeti nesto cijelim bicem? umrijeti za nesto? nikada.
i zato bi mozda trebao reci - hvala ti zivote sto si mi pruzio ovakvu priliku da se konacno borim, da umrem ako treba, ali i da osjetim da nesto konacno zaista i zelim pod svaku cijenu. konacno zelim zivot. svoj zivot...
Post je objavljen 21.06.2004. u 17:21 sati.