Jednom davno...u davna vremena...prije mnogo vremena...iza brojnih mora, rupa i koju Europsku Uniju dalje, na razmedju Balkana i drzavice presitne da bi joj se upamtilo ime, majka usrdnim pogledom moljashe nebesa za dijete...umiljato, zelenih ociju, misje boje kose i stopala velicine 40...
Muze rok en rola (sestre Hendriksonija, Morisonija i Mercurija – sumnjalo se da je posljednja posvojena) doskocishe i uslisashe njezine molitve te joj darovashe celjade. Naravno, postojashe i kvaka – muze bijahu raskalashenog zivotnog stila, trosishe previse, nadahnjivahu kojekakve, izdashe par losih cedejeva te se zatekoshe u dugovima dubokim.
"Kad dijete navrsi 20 godina, 20 dana, 20 sati, 20 minuta i 6 sekundi, ukoliko je tad ne zastiti poljubac princa njezina srca, vraca se u nase vlasnistvo"
...........
Muze me prodashe naftasima da bi otplatile hipoteku i pokrile 2 kredita (s dugorocnom 20-ogodisnjom otplatom). Danas zivim u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Zivot nije los samo puno drugaciji nego u mojoj staroj domovini.
Sad kao drzavljanka Ujedinjenih Arapskih Emirata (Ujedinjenoarapskaemiratkinja) teglim kante vode iz bunara udaljenog par kilometara od mog vlastitog satora da bih napojila svoje deve (srecom, imam velika stopala pa ne propadam lako u pijesak), brinem se da im je dlaka pocesljana i sjajna, kupujem im posebnu mjesavinu hrane u ducanu "Sve za vasu devu" (malo su skupi ali nista nije preskupo za moje deve), radim u obliznjoj tvornici brusnog papira kako bih otplatila dug, kao i u tvornici pjescanih satova (velika konkurencija su nam proizvodjaci suncanih satova)...
U slobodno vrijeme igram se s devama (nisu bas jos svladale igre s loptom, odbijaju je donijeti natrag kad je bacim); gradim kule od pijeska; igram odbojku na pijesku(malo sportova je popularno na ovom podrucju – kopanje, jahanje, polo, hokej na pijesku, brzinsko postavljanje satora prije nego nas odnese pjescana oluja...plivanje, skijanje i klizanje bas i nisu razvijeni) - pozelite mi srecu na sutrasnjem turniru; sadim kaktuse (u pijesku) – druge vrste bas i ne uspijevaju, nazalost; moda je prilicno jednolicna pa tu ne nalazim neko zadovoljstvo(nikako da iz mode izadju leprsavi materijali, jednobojne tkanine i duge haljine)...
Nedostaje mi moja domovina – povremeni pljuskovi, beton, drvece, wc sa mogucnoscu povlacenja vode i ispiranja skoljke...sanjam Bellis perennis...cudesno kako ih prije nisam primjecivala...stvari vam pocnu nedostajati tek kad ih vise nemate...
Zivot nije los, samo je drugaciji...zivot nije lak...shvacam da sam prije hodala umotana u ono-plasticno-puno-mjehurica-zraka-sto-obicno-stavljaju-u-kutije-kako-se-nove-stvari-ne-bi-ostetile...zivot je tezak...a sve jer me nije poljubio na vrijeme...
Prokletstvo...suze mi oci...prokleti pijesak...
Pozdrav i puno pusa iz UEA =)
Post je objavljen 22.04.2005. u 15:05 sati.