i šta ja sad da radim... pa neću preživjet do sedamnaestog... ovaj mrak iz naslova će me pojesti... il ću pojesti sama sebe.. ne mogu razmišljati ni o čemu... osim o bolnicama.. a ne da mi je već dosta bolnica, nego mi i tih sedam slova u toj riječi već idu na živce.. sedam, moj najdraži broj. otkud mi to sad? želim razmišljati o nekim lijepim stvarima...o proljeću naprimjer.. al kako da razmišljam o proljeću kad je hladno i kiša pada. želim bar na trenutak izbaciti sve teške misli iz sebe, osjećati se ko da ću poletjeti... al ne mogu, pritiska me kao pegla, ne... kao cigla, ma znate već... gdje poželite pobjeći kad zagusti? kad mi se bježi... želim zaroniti... vidjeti samo plavetnilo oko sebe. i slušati tišinu.. sve su jače ruke što me vuku dnu... ne čini mi se pošteno da mi loš život bude tu i tamo protkan lijepim događajima.... želim u podlozi sreću i smijeh...a tek ponegdje pokoju suzu da me podsjeti koliko mi znači ta podloga... opet sam potonula u neki d-moll? u njegov plavičasti dol...ali tu nije tišina... misli mi stvaraju galamu...preveliku galamu. ne želim se sukobljavati sa ružnim stvarima... želim da me one zaobilaze u jako širokom luku... ma... tražim previše...znam.
Post je objavljen 21.04.2005. u 23:18 sati.