Nisam si baš neka danas...umorna sam od bolova...
Danas mi se cijeli dan on mota po glavi...on je jedan od rijetkih ljudi koje znam a da ne bih promijenila apsolutno ništa na njemu...volim ga takav kakav je, za mene vjerojatno najsavršeniji...S njim mogu biti svoja i iskrena, nema maski iza kojih se trebam skrivati, čak nemora ništa ni reći..jednostavno ZNAM što misli.
Razumije me...a ne kritizira... uvijek je iskren i daje mi potporu kad ju trebam...brine se a ne guši me. On je moj vjetar koji mi omogučuje da odletim, ali i luka u koju mogu sletiti...Volim svako njegovo možda, postoji mogučnost kada ga pitam dali se vidimo, a on moje "sve je relativno...". Pamtim svaki zagrljaj i svaku pusu, svaki osmijeh....
Eh...ta dva plava oka...
Post je objavljen 21.04.2005. u 22:30 sati.