Čim ste ga ugledali, svaki vam je hormon povikao: Parenje! , a jezik ispao iz usta i odmotao se do pupka.. Izgledao je savršeno ili nije izgledao savršeno, no nepogrešivo ste ga namirisali. Njegov pogled totalno vas je razgolićio, navala strasti postajala je nepodnošljiva, koštana srž je isparavala.. A onda je tramvaj zamakao iza ugla i zauvijek ste ga izgubili iz vida.
Takva se priča u životu događa prečesto puta. I da nije bio tramvaj u pitanju, da je satima sjedio blizu vas u istom kafiću, sve su šanse da bi svršetak bio isti, i to zbog jednog jedinog razloga – nitko se nije usudio napraviti onaj famozni prvi korak.
Svijetom je zavladalo mišljenje još u paleozojskom vremenu da su muškarci ti koji biraju ženu u izlogu svijeta s kojom se žele družiti, družiti i još malo družiti. Međutim, kako su stoljeća prolazila, žene su se sve više uzdizale i postajale sve ravnopravnije s muškarcima, pa bi danas bila normalna stvar da ženska prva poduzme nešto, no iskustvo me naučilo da to u većini slučajeva ne bude onako kako ste očekivali.. (A kad bude?) Očarat ćete ga, bit ćete mu prekrasni i pametni i simpatični i sexy i sve, ali neće biti s vama. Zašto neće? Zato što može.
Naime, koliko god je ljudska rasa napredovala, naš je život zapravo prisjećanje intuicije. A ono čega se muškarci prisjećaju je njihova lovačka karijera, u kojoj proganjaju dugonoge srne i antilope, te stoga nagonski reagiraju, uzdizanjem palice, kad vide napete listove u vrtoglavim potpeticama; asociraju ih na bijeg lovine. Žena je za njih žrtva koju treba uloviti! Ona se samo mora pokazati u najboljem izdanju, da on shvati da bi ju bilo dobro imati, i polako početi bježati, jer njeno lovačko božanstvo će ju već sustići. Protiv njihovog ponosa je da bude obrnuto.
Ako tako mora biti – nek bude! Ali stvarno ne bi bilo na odmet shvatiti da žene ipak nisu zvijeri (osim u krevetu) i da ih se ne može doslovno uhvatiti šapom za dupe i reći nešto u stilu "uu, mala, jebemu, al si dobra" i očekivati da je zauvijek u tvom kavezu.
Sve žene očekuju i cijeli život se usrdno nadaju nekom originalnom i pomalo romantičnom uletu koji će ih doslovno oboriti s nogu i baciti na zagrljaje sa sigurnim rukama koje će ih nositi kao kapljicu eliksira među prstima.. Za sve su krivi Meg Ryan i Tom Hanks. Ili Julia Roberts i Richard Gere. Whatever.. Istina je da očekujemo previše. Ali istina je i da zaslužujemo više od jednog iz grupe mužjaka u potoku piva koji se dva sata priprema da ti priđe i onda pita
- Imaš upaljač? -
- Nemam. -
- ... - muuuk..
I što dobiješ od tog silnog iščekivanja? Jedno veliko, elegantno NIŠTA. Džabe si dva sata skupljao hrabrosti i dvoumio kako da upadneš (bez upaljača ili bez šibica) kad si sad, u trenutku sudbine, postao rječit kao porno glumac..
Dajte nam samo malo kreativnosti i počet ćemo primjećivati i manje spektakularne, ali stvarne romantične ili simpatične geste u svakodnevnom životu.
Drugi put pitaj
– Imaš prskalicu? Nemaš? Evo jedna tebi, jedna meni..
ajmo van provjerit kolko su snažne iskre među nama. –
i pruži joj ruku ..
Post je objavljen 21.04.2005. u 18:49 sati.