Svako koga znam zavidi nekome. Neki zavide komšiji, neki lokalnom bogatašu, neki slavnim osobama, neki političarima, neki onim ženama koje actually mogu da dožive orgazam, ali ja ne. Predmet mojih tričavih balkanskih opsesija su, ni manje ni više, holandski studenti i to iz minimalno 3 razloga:
1. Ukoliko ne studiraju u Tilburgu ili Wageningenu postoji elementarna šansa da žive negde gde je zabavno
2. Ovi studenti su, barem do skora, imali prilike da uživaju u relativno cool obrazovnom sistemu koji im je ostavljao dovoljno prostora za samorazvoj i sprovođenje raznih društveno-korisnih istraživanja. Tako, na primer, zaključujem da ne poznajem ni jednog holandskog studenta koji barem godinu dana života nije straćio smucajući se po raznoraznim južnoameričkoafričkoazijskim pripizdinama, izučavajući razliku između evropskih i vanevropskih kravljih njuški ili pak svadbenih običaja, načina držanja jelovnog pribora, podizanja obrve u znak neverice i sl.
3. Ne treba zanemariti činjenicu da oni, i pored svih ovih stresnih nastavnih obaveza, i dalje nalaze dovoljno vremena da strepe nad sudbinom ostatka sveta i pomažu onima u nevolji. Sigurna sam da, u ovom trenutku, u svakoj problematičnoj tački na svetu, egzistira barem jedan zabrinuti holandski student. Pošto smo svi mi, manje više, imali neka iskustva sa njihovom željom da pomognu ne osećam potrebu da ovu tačku razlažem više no što je potrebno. Vlasništvo nad ovim sredstvom za uznemiravanje javnosti iskoristiću samo da im zahvalim što su nam onomad poklonili onu zlatavrednu mašinu za štampanje letaka i izluđivanje neispavanog komšiluka (Dank u wel!)
Nakon što smo 2000. omraženom “vođi” rekli još jedno u nizu istorijskih “njet”, prestali smo da bivamo predmet filantropističke opsesije raznih ino-studenata, uključujući tu i one iz Holandije. Oni su se vrlo brzo prilagodili novonastaloj tranzicionoj atmnosferi pa su topsecret-levičarska putovanja zamenili turističko-seminarsko-naučnim obilascima koji su umeli da potraju i po nekoliko meseci. Ispočetka je to umelo da bude interesantno ali se kasnije pretvorilo u genuine tlaku jer se činilo da sve pristigle zanima samo jedna tema i to ona koja je možebitno interesantna još samo pokojoj autoritarno-zabludeloj ex-SSSR republici i nikom više.
Zaključak do kojeg sam došla u ovih nekoliko godina neprestanog ino-hostinga jeste da od Balkanaca fasciniranih strancima postoji još samo jedna gora društvena pojava
Stranci fascinirani Balkancima
Čini se da na prste mogu nabrojati one koji su došli na ovo naše avalitno područje a da ih nije zahvatio barem jedan vid trash histerije. Pod ovim pritom ne podrazumevam neobuzdano uživanje u burecima, ćevapima, kajmaku, turskoj kafi i šljivovici jer tu vrstu histerije potpuno razumem i opravdavam. Ovde se više osvrćem na sledeće pojave:
1. Naprasno obožavanje Cece i Magazina i odgovarajuće aseksualno zavijanje kukovima uz neprestano puštanje istih
2. Idolopoklonstvo prema Emiru Kusturici i stav da su njegovi noviji filmovi naprosto čarobni
3. Poštovanje Ustavne odredbe o iracionalnom ponašanju koje se najviše ogleda u nemogućnosti izgovaranja bilo čega bez decibelskog izazivanja zemljanih potresa, izlučevinastom ponašanju na ulicama, kafanskom mentalitetu van kafana, nameštanju jaja, čačkanju ušiju i nosa pred očima javnosti i slično
4. Uporni pokušaji komuniciranja kroz onih 5 reči domaćeg jezika koje su u međuvremenu spoznali i koje potom neprestano rabe za opisivanje svega što ih okružuje
Vrhunac njihove integracije u ovo društvo predstavlja svojevrstna srbo-inicijacija iliti odlazak na trubački festival u Guču tokom kojeg se pripadnici raznih nacionalnosti i rasa takmiče u nekoliko sportskih disciplina od kojih ćemo posebno izdvojiti:
1. nabijanje masne zadnjice u adekvatan trubački instrument
2. skaknje u svadbarski kupus sa motkom
3. intimizacija sa trubačkim sastavima propraćena free climbingom po stolovima prepunim piva i pečenja
4. pišanje u dalj
5. povraćanje u vis
6. urlanje na 400 metara sa zvučnim preponama
Kako ova svojevrsna Specijalna Olimpijada ne ostavlja nikog nezadovoljenim primetno je da je svake godine pohodi sve više i više stranaca željnih otkrivanja The Holy Grail srbizma. Nemojte misliti da mi je ovakav vid turizma apsolutno faux pas ali jebemliga više mi je dosadilo da nam ceo turizam funkcioniše pod parolom "Zbogom pameti" i da ja zbog toga treba da budem neznamkako impresionirana i etno-osveštena.
Da se vratim na temu posta
U sklopu ovih turističko-seminarsko-naučnih putovanja, moj su rodni grad proteklih nekoliko meseci ukrasile dve holandske studentkinje, poznatije pod radnim nazivom "Just one more question". Činjenica da baš nisu imale pojma čime bi se ovde bavile nije predstavljala prepreku holandskim poreskim obveznicima da im, u all inclusive varijanti, obezbede tromesečni radni boravak u našoj dragoj zemlji "ratnika i seljaka".
Nedostatak sopstvene inspiracije nadoknađivale su upornošću zbog koje minimum dvadesetak stanovnika ovog grada i dalje sa strahom odgovara na telefonske pozive i odlazi u mračne prostorije. Deduktivnom metodom su zaključile da će se jedna baviti desno-orijentisanim studentima i njihovim stavovima o Evropskoj uniji a da će druga uloviti levo-orijentisanu studentariju da sa njom raspravi pojam studentskog sindikalnog organizovanja i ostale nepodopštine. Bez obzira što se malo šalim na njihov račun, priznajem da su se stvarno trudile da izađu na kraj sa ovim temama nesagledive širine.
Ipak, da i pored svog tog truda nisu uspele da prodru u suštinu ove dve grupe, pokazuje i njihov oproštajni party. Zanemarivši činjenicu da se levičari i desničari ovde vole koliko ja i moj neperforirani zvanično neotkriveni čir na želudcu, one su odlučile da je red da se Holanđani još jednom postave kao trouble-medijatori i da se obe ove grupe pozovu, u isto vreme, na jedno neformalno druženje, pijanku i sveopšti nudge-nudge.
Ne znam da li je potrebno to napomenuti ali je ovaj nizozemski poduhvat jednak spajanju
1. skinheadsa i Roma
2. navijača i gayeva
3. Hrvata i njihovih problematičnih suseda :)
U svakom slučaju, tokom ovog desničarsko-levičarskog-ja-tebi-ti-meni eventa, na videlo su isplivale mnoge interesantne činjenice:
1. Da ja sedim u istoj prostoriji sa predstavnicima stanovite studentske organizacije No mo ka non
2. Da su to oni isti koji su onomad na Pravnom fakultetu u Beogradu hteli da organizuju tribinu pod radnim nazivom
"10 godina od OSLOBAĐANJA Srebrenice"
3. Da je posle cike i vriske u medijima tribina odložena na neodloženo
4. Da sam se, između druge i treće tačke ovog nabrajanja, neobuzdano agnostički molila da ih zahvate opekotine trećeg stepena, gnojni sifilis, trihineloza i sveopšte odumiranje reproduktivnih organa
I sad, kako objasniti dvema holandskim studentkinjama šta sa tom slikom zapravo nije u redu?
Jer, njima su svi elementi za dobru žurku tu: narodnjaci, rakija, zdenka sir. I studenti da se druže. To što je barem jedan deo studenata u prostoriji slučaj za posmatranje nema veze. Holandski je praštati.
Na žurci smo barem 30 minuta potpuno iskrivljenih faca slušali masturbacioni traktat na temu prava istina o Srebrenici. Naše su domaćice u jednom trenutku možda čak i shvatile da je atmnosfera malo zategnuta ali su i dalje insistirale na svojoj misiji bratstva, mira i razumevanja među narodima koju smo mi pozdravili okretanjem guzica za 180 stepeni i odlaskom u bolje sutra. Kasnije su nam objasnile da je njihov stav da se desničarski studenti moraju tretirati sa punim uvažavanjem jer će jedino tako modifikovati svoje mišljenje. Moj je stav da im, po kratkom postupku, treba otfikariti ono što im uopšte omogućava da imaju mišljenje in the first place. Jebemliga kad takve samonabeđene wannabe-bogomdane seronje bez mozga jednostavno ne podnosim.
I tako, nakon što su naše vesele drugarice otišle kućama ostaje nam da se zapitamo koja je njihova sledeća matchmaking misija. Komunisti i Berlusconi? Ateisti i religiozni fanatici? Antiglobalisti i korporacije?
Ne znam. Znam samo da je moj intimni wet-dream da poznajem neke snagatore. I da u društvu tih snagatora "slučajno" naletim na gorenavedenu studentsku organizaciju. I da potom zamolim snagatore da svoje velike ruke malo "odmore" na njihovim nesuvislim facama. Nekoliko puta, ako je to ikako moguće.