Potaknuta današnjim postom jedne od mojih omiljenih blogerica sjetila sam se jedne provale mog velikog sina.
Imao je 5 i nešto godinica. bili smo kod kume koja je kupala svoju malu djevojčicu, bebu od 2-3 mjeseca. Moje dijete se zablenulo u malu i pita mene: mama, a sta joj je ONO? Jel joj to isto guza? Kuma i ja krepavamo. Uozbiljim se i poučno-metodično-didaktički-pedagoški odgovorim: nije, mili. To joj je koka. On, ljutit i uvrijeđen (možda i malo razočaran majčinim nepoznavanjem anatomije): Ma, mama, nijeeeeeeeee. Kako nije ljubavi, kak TI znaš da nije? PA LIJEPO! A GDJE SU JOJ BLAKE?! (blake=dlake)
Već sam u nekoliko navrata tu pisala o mom Velikom. Ma mislim da to nije samo majčinska opsjednutnost svojom djecom, on je stvarno nešto ono....
A Mali? Njegovo vrijeme tek dolazi. Još ne priča puno, al već mi kavu krade. dok sam se okrenula, nema moje nesice (hladne, uvijek mi se ohladi kava-očaj!). Mali ju je zgrabio, pola pije, pola šarcu ( body-ju, tepihu, medi..)daje. Ja onako zgranuta, najrađe bi se puknula smijati, al složim ozbiljnu facu, smišljam što bih mu rekla, a on: Mama, nema ziviooooooo! Kao: tužan je jer više nema za piti (on sve tekućine zove Ziviooooooooo!)
Da se vratim Velikom. Ko prvo, javno ga pohvaljujem. Dobio je peticu iz one povijesti hrvata, al bila sam jučer na informacijama – dizastrrrrrrrrr. To zaslužuje poseban post.
Ostavit cu to za sutra! Dok se još malo ohladim. Ziviliiiiiiii