tu sam par puta spominjao tu situaciju. sad cu ja vama kopi pejstat jedan tekst s foruma. tekst je nastao po snimanju zadnjeg e.p.-a koji se simbolicno zove "apartment lost e.p." :D
ja se tu i tam nadem s covjekom za kojeg vjerujem da mi je najbolji prijatelj. uz bratica. ne nademo se cesto, bar nismo zadnjih par godina. no, svake godine se dogodi bar jedno nalazenje u svrhu snimanja albuma. zajedno smo osnovali prvi bend, davno, u jednom selu koje je zeljelo biti grad jos vise od zagreba.i to je pomoglo, zapravo. zajedno smo definirali neke stvari kod klinaca tog seoceta i uzivali u tim pizdarijama. rado bih rekao da smo i prve komade karali skupa ali nismo. ja sam vise pio. uglavnom, igrali smo pingac skupa, bivali izbacivani iz razreda, skoro padali razrede zajedno. oluja je posluzila, tudman pravilno odlucio. pa smo prosli. njegov stari mi je uvijek govorio da nadem posao, ja sam njegovom starom govorio da sviram. jos kao klinci smo uz bend snimali razne pizdarije na amigu, spominjuc sebe kroz pjesme, u navratima, kao sto to danasnji afroamerikanci iz spotova rade. imali smo i radio emisiju, interne spike koje su djecica htjela razumjet. ja sam se njemu smijao kaj ne pije jer je sportas, on meni jer sam uvijek dobivao batina kao onaj s preglasnim misljenjem. uglavnom, odselio se ja iz seoceta u selo. no, svake godine bi nasli bar nesto vremena snimit album. ti su albumi meni nesto posebno drago, nesto sto me podsjeca na to da sva zabava ipak nije unistena, i da smijemo uzivat kratke momente actual zivota. jer ti momenti su zabiljezeni. i ja ih prozivim iznova svaki put kada poslusam jednu od tih pjesama. pjevamo mi na tim albumima clanke iz novina, kratke crtice, price o zaljubljivanju iz teena, o predstavljanju novog golfa iz auto kluba..
taj mentalni sklop 12 godisnjeg djeteta koji si ja u tim momentima mogu dozvolit je ono sto ja jesam. u momentima razgovora mi imamo i best of dvd box, dokumentarac o zivotu i djelu nas dvojice pizduna, spotove, suradnje s renmenom, vucom, clanke u novinama, medusobne tuzbe o tome tko trazi vise medijske paznje, ma svasta. i smijemo se. ljudi oko mene govore o tome kaj je pravi zivot, kako se treba zivjet. napominju svoju muku i trud. posao. ne da ja to ne zelim slusat. nego, zajebali su koncept. mi nismo zato ovdje. ovdje smo da podjelimo ono sto nam je darovano rodjenjem i ono sto smo pokupili po putu, sa bilo kime koga to zanima. ne trazeci nista zauzvrat, kad tad ce doci i onaj koji ce imati i nesto sto zanima nas. i pokloniti nam to bez zadrske, zeljeci to. mozda sretnemo i nekoga tko ce imati nesto sto nas zanima a da mu i mi mozemo pokloniti svoje zauzvrat. ne razumijem novac. nije mi jasan koncept novca. ne zanimaju me tudja misljenja o novcu. pokusavam formirat svoje vec godinama i kad god pomislim da sam dosao nadomak koncepta, misli mi skrenu na moju ideju koncepta svijeta. i ode i novac i moje razmisljanje o njemu u kurac. danas smo se nasli snimit album prije no sto odem u london. meni je recimo tako zao kaj nemamo kameru a nitko nas ne vidi kaj radimo. to je za sve nagrade svijeta. prije par godina kad nam je sve bilo u kurcu a mi smo i dalje inzistirali na svom malom svijetu albuma za koje vjerojatno nitko od nas ne kuzi da su remek djela, jer su nesto naiskrenije kaj se moze nac u blizini, prije tih par godina brijali smo kak smo mladi i kak ce za par godina bit bolje.
sad je to vrijeme. a neke stvari se ne mijenjaju. nas dvojica i dalje snimamo isfalsane albume o sebi i clancima iz novina, smatra nas se zgubidanima i ljudima koji se jednostavno ne znaju koncentrirat na zivot. na zaradivanje novaca, jer to je ono sto zivot jest. i necu rec da je sve gore sad, jer je 2004, uvijek je bilo u teskom kurcu za ljude koji zivot ne kuze. ja se prvi necu kurcit da ga kuzim. brijem da jednostavno nisam prisutan, moj unutarnji zivot na zalost ovisi o vanjskom pa se koji put izgubim. ali ne izgubim se vani. nego mi stvari tipa lova, posao, cura, rodbina, frendovi, poznanici, zebra, zgrada, puteljak, jednostavno narusavaju savrsen unutarnji zivot. onda se ja trudim uocit zgradu, frenda, suradnika, zebru, zgradu, sve. i jako dobro vidim sve to. odlicno, stovise.no, tko je izmislio pravilo da je vecina u pravu? zasto ne moze bit da je vecina jednako sjebana i u krivu? e, to pravilo vecine mene tu i tamo sjebe, dosta cesto, ne zelim lagat. ne vjerujem da sam u krivu sa svojim idejama ali ne mogu ni prihvatit da sam u pravu jer mi vecina govori da sam u krivu. i tako u vjecnoj borbi dva svijeta, zivim se ko animirana trzajuca spodoba iz spota nekog od ljutih americkih nju bridera. ono, aaaargh. nemrem se odlucit ni na jedan od njih. moj zahtjeva desocijalizaciju do ibera. njihov zahtjeva vjecnu ceznju. oba ju zahtjevaju zapravo.
s jedne strane pouzdano znam da su ljudi smeca a s druge im vjerujem. jer zelim vjerovat. zelim se iznenadit tu i tam. rijetko, no dogada se. i zivim, tak, neodlucan, cekam moment koji ce jednostavno nametnut odluku, jer ju ja svjesno ne mogu donijet. kao odlazak u london. ne znam da li bi ikada bio siguran u odlazak da me mali kreten nije zajebo. imam planove i snove, mozda su negdje drugdje ostvarivi. moj danasnji plan je bio da snimimo album. dosli smo, najedeni, napojeni, dobro raspolozeni. snimali smo, vecer je bila obecavajuca, jebeno relaksirajuce. ponosan sam na te albume ko na nis. jebo sva ozbiljna sviranja, preseravanje tehnikom i znanjem. ovo je to. nakon nekog vremena dolazi baba od stana da ne sviramo nakon 10. nismo. u pol 11 dolazi kreten od dede od stana govorit da me izbacuje iz stana. da mu je dosta. da mu platim kaj sam duzan i da odem sutra. nisam mu nista mogao reci osim "ali nismo svirali". frend je rekao da sam stavom odavao potencijalnu laz. jer je navodno zvucalo ko isprika. ali mi stvarno nismo svirali. istina ne postoji. postoji samo prezentacija lazi.
svaka lose prezentirana istina je laz. nemam stan vise. ali iskreno, nije mi zao. pao je da bi snimili album koji nismo snimili. i koji nitko nece cut osim nas dvojice i jos par ljudi. koji nece shvatit. to je prica. i to su moji momenti relaksacije u kojima ja stvarno zivim. stvarno mi nije zao. kako radimo pjesme iz casopisa, taman smo trebali snimit moju pricu s rafom iz arene. budemo. jebes mi sve ak ce nas ista zaustavit. pisuci ovo, u glavi sam napisao knjigu. uzasno je to kaj samo dio misli moze preci na virtualni mi papir. jako, jako malen dio. jer sporo pisem u odnosu na misli, a ne pamtim iste, nemam koncentracije za to. napisem ono kaj je tu sekundu u glavi, niti citam kaj pisem. sjetan sam. frfuljavi deda bez gebisa je dosao taman kad smo tiho, da ne iznerviram babu, preslusavali svoj prvi album, stovise, jedan od najvecih hitova. trebalo je bit glasno. poslije smo preslusali jos 2 albuma. smijali se.
jebes mi mater ako gubitak stana nije nista u usporedbi s tim momentima.
Post je objavljen 21.06.2004. u 00:23 sati.