Marketing
Komentari, proboj, bijeg, opet PMS!!!
Svidja mi se zestina i duh kojom opisuje dogadjaje i kojom se prisjeca onih koji su prosli, izravnost kojom pise o sebi i tome kakva je iznutra, ironija kojom ismijava konzervativne nazore, kritika i samokritika kojom mijenja nas koji ju citamo i sebe koju preispituje, promisljanje stvari kojima ne dajemo inace ni malo pozornosti a zapravo grade nas svijet, inspiracija koja izvire iz svake recenice... i koja nikoga zapravo ne moze ostavit posve ravnodusnim.
Ima tu prica o seksu, o ljubavi, o majcinstvu, o vjeri i nevjeri, o vjecnoj i prolaznoj ljubavi, o preljubu, o strahu, o ljepoti, o zivcima, o sreci, o bratsko - sestinskom odnosu, i naravno o prijateljstvu sa sobom i sa drugima. I nakon sto covjek procita njenu pricu moze plakati, smijati se , jeziti se i zamisliti se. I moze zeljeti upoznati osobu koja toliko tih emocija moze izazvati napisavsi par recenica.
BM-a je inace ne otkriveni knjizevni talent, ja - kao sto vidite - neotkrivena knjizevna kriticarka (ovo dugo je, naravno sala).
Zelim samo reci - samo naprijed BM! 
Na forumu me dočekao topic o mom "proboju" na Monitorov portal i među ostalima, ovaj komentar...
Nevjerojatno je kako mi ovako male stvari znaju podić raspoloženje; sva se rascvijetam, zablistam, ten mi se popravi, čak mi i sise nabujaju od sreće...ma ludilo jedno šta psiha zna napravit od čovjeka.
(Jel se čovjek piše sa ije ili je???-to me uvik buni).
E, šta san ono tila reć...
To je napisala žena koja me upoznala prije dva dana, a prethodno me znala samo virtualno i to čak površno.
Predivno, baš sam sretna i iako je ovaj moj prvo ispalio: "pitaj ti nju šta joj treba, hehe", i on je cili bio ponosan i cili dan me ljubi.
Aj me sad svi nahvalite, možda me i posexa :)))
Malo smo ja i dragi danas pričali, utekli smo iz kuće (nismo ostavili dite samo doma, ipak ;) i parkirali se u nekakvom kafiću u Petrovoj...
Volim ja te naše "bjegove" od doma, od kuće, od obaveza i obožavam to vrijeme koje, ruku na srce kratko traje al je uvik provedeno u konstruktivnoj raspravi, držanju za ruke ili trčanju po kiši dok se držimo za ruke, kao danas.
Pričali smo o sebi, o depresiji koja šiba mene i njega već neko vrijeme, o (ne)prilikama u braku, o osjećaju gušenja, o lovi koje nikad nema, o poslu koji nikako da se pokrene, o sinu, o planovima, o...
Baš smo nešto komentirali kako je fascinantan put od pokušaja do uspjeha.
Ja sam recimo prije 3 godine počela izrađivat nakit, čisto iz gušta i iz ljubavi, zarada mi nije bila ni na kraju pameti...
I tek sad nakon 3 godine mogu reć da su ljudi počeli primjećivat te proizvode, naručivat mi i da tu i tamo kapne po koja kunica upravo od mojih rukotvorina.
Isto je i s mojim pisanjem.
Kad sam se svojedobno grčevito trudila napisat nešto šta će se nekome svidit, rezultati su mahom bili poražavajući.
A onda sam, opet iz ljubavi i iz gušta počela pisat ovaj blog i taman kad sam mislila. "aha, ovo je moje utočište, samo moj prostor, samo moje misli, za mene..."-ljudi komentiraju, ljudi me hvale, a ja preponosna.
I opće mi nije bitna lova u ovakvim slučajevima.
Kad vidim da JA MOGU nešto napravit, šta je lijepo, šta se prvenstveno meni sviđa, ništa drugo osim tog osjećaja satisfakcije mi nije potrebno.
Imala sam volju napisat nešto pametno o jednoj temi, ali sam opet u pms-u, trbuh mi je ko u 6 mjesecu trudnoće (opće ne preuveličavam !!!) i sve i da hoću ne moŽEM pisat jerbo mi evo i prsti otiču.
Grrrrrrrrrrr...
Idem se zavalit u kadu...
A možda i izrigam ona dva hamburgera i pitu iz McDonald's-a koje opće nisam trebala pojest.
Gladne oči, jebem ih ja gladne da ih...
Post je objavljen 20.06.2004. u 22:21 sati.