Peugeot mi je na servisu pa se vozikam tramvajem. U gradu je grozna vrućina pa sam se ispod plave poliesterske bluze s žutim ljiljanima znojila kao luda, usprkos nevjerovatnom reklamnom dezodoranu i mahanjem listovima La Republicae preko vrata. Sjedam na prednje sjedalo i vadim maramicu kako bih obrisala vrat i sljepoočnice i užasnuta shvaćam da sjedalo grije kao za najgore zime. Majko draga pa je li taj zetovac normalan ili jeovo skrivena kamera? Ljudi oko mene se smiju, svi nešto komentiraju, no gotovo se nitko ne ljuti. Ustajem i stajem pored prozora kako bih ulovila malo zraka, a na moje se užareno sjedalo još iz daljine zaletava umirovljenik ne shvačajući kako se na stanici glavnog kolodvora još nitko nije sjetio sjesti na to mjesto, a cijeli tramvaj s očekivanjem čeka njegovu reakciju kad se dohvati sjedala. Naravno, stari okreće očima pa se okreće oko sebe, pa spominje boga, razum i familiju dežurnog zetovca no ne ustaje. Svi putnici u tramvaju se smiju, dolazi slijedeća stanica, neki ustaju kako bi sišli s tramvaja, pa dolaze novi, a ovi unutra opet čekaju reakciju novopristiglih i tako se to ponavljalo sve dok nisam sišla s tramvaja. Ne znam što je bilo poslije, no zanimljivo je kako je svima bilo vruće za poludit ali nitko (osim mene) nije ustao sa sjedala. A svi su prigovarali, smijuć se istodobno. Bio je to pravi hrvatski šinski cabaret. Na vlastitim položajima, Hrvatima nije teško i patit ako treba. Da su bez sjedala, posvađali bi se. Koji smo mi idioti. Ali barem smo sretni idioti.
Summer Tram Blues; Nara 2dcl, Inka Tonic Water 2 dcl, Curaçao 0’5
Post je objavljen 19.06.2004. u 22:21 sati.