Nepisano pravilo svakog zivota je da u teskim trenutcima ocaja, izdanog povjerenja i egzistencijalne bijede, kada je covjeku oduzeto sve sto oduzeto moze biti, a svijet ga svodi na puku egzistenciju, usred mraka uvijek postoji jedna stvar koju sacuvati ipak moze.
To je osjecaj da moralno ja i dalje postoji, njegovo dostojanstvo.
Osjecaj identiteta i postojanja, u normalnim okolnostima, covjeku biti oduzet samo smrcu.
Ili vozackim ispitom.
Drugo ime na sebe uzmi – ime nije nista!
Sto nazivljemo ruzom, slatko bi mirisalo
I s drugim imenom
...
Ipak, svaka ruza ima svoj miris, svoju jedinstvenu prirodu koja je odvaja od svih ostalih ruza sve dok ne uvene. Svoj otisak, svoje ime.
Sto je u imenu?
Sto je u imenu osim mene samog. Moja definicija u svijetu, ja, Macak.
Ironicno, da, jucer sam na "Latinici" upoznala djevojku cije rodjenje nije bilo prijavljano. Kao da je od pocetka njena sudbina bila odredjena – na prodaju. Koliko strasno, razmisljala sam, takav stav jednog ljudskog bica prema drugome, prema svojem djetetu. Lisiti ga onoga sto u danasnjem svijetu covjeka stavlja na kartu zivota.
Danas sam ja od strane covjeka koji me nije mogao niti u oci polgedati lisena svog identiteta. Istekao je.
Stajala sam u nevjerici, pa ja sam i dalje ja. Nisam li?
Za ispitivaca HAK-a ja nemam nikakvu potvrdu da sam ona koja tvrdim da jesam. Iako ime stoji jasno otipkano uz sliku jasnih boja. Zasto?
Putovnica je istekla gospodjice.
Tako da mi nikako ne mozemo potvrditi da li ste vi osoba na nasem popisu. Prije mjesec dana, to ste bili vi, sad ste samo lice bez imena sto se nas tice. Lice cije ime stoji u torbi u Zagrebu.
Koliko je relativno sve to, zar ne?
U trenutku, vise ne mozes biti siguran tko si.
Lice bez imena.
Egzistencija bez pokrica u ovom svijetu, ponizena od neznanca.