Dobro došao u samoću nečujnu od galame vjetrova, koji doplutaše bespravno u vrtlog ishodišta svega - u rođenju i u umiranju.
U neku, još uvijek razumom nedokučivu, dimenziju otplovio je jedan meni drag čovjek - voljela sam ga, poštovala, volim i poštujem i dalje iako smo jučer njegov odar posuli laticama ruža, a latice zalili suzama tuge.
I onda je leptir poslao poruku, jer je znao važnost toga čovjeka u mom životu...napisao je ..." Pogreb - kad netko umre...neizvjesnosti sudbine svjetina se boji, smiješni puk ubija dosadu hineći žalost. Onome koji zna jahati na zvuku ne treba društvo." Lete li pčele ili pjesnik ima drukčiji osjećaj za prostor? Eto, to je napisao leptir, popodne, nakon pogreba.
A ja sam u nedostajanju...
I ti si se jučer rano javio, moja ljubavi...Noć bez sna, samo pomisao na tebe izmamila mi je osmjeh na lice, jer volim te... I noćas, sama, obučena u tišinu...voljela sam te...i jutros...kiša, suze...i jutros te volim, beskrajno...
Post je objavljen 19.04.2005. u 09:44 sati.