Prošlo je 100 godina. Od kada nisam bio na stejdžu. Od kada nisam osjetio škripanje dasaka. Zvuk pokvarenog monitora. Mikrofonije. Prvi rif kada isprobavate zvuk. Kada dvorana ječi od tog rifa. Kada ste na vrhu vlastite planine. Kada rukom prođete kroz kosu koja vam pada do pola leđa pokušavajući da nađete jedinu trzalicu koja vam je pala na pod. Kada svih 10 ljudi ispuni dvoranu. Kada uživate u rijetkim uštimanim taktovima. Kada čujete svoju pjesmu koju izvodite upakiranu u cjelinu. Kad popijete gutljaj piva zapremine 3 deca na ex. Kada se urokaš dobro. Da vidiš miline moj pobro. Moram priznati da mi sve to nedostaje. Na vagi menadžerluka i rokenrolluka izabrao bih vjerojatno ovo drugo. I poput Džeka Keruaka krenuo na put. Put koji vodi na jug. Pam pa pam para…put put put na jug….Ili se odvezao do rajskog grada…bio zbunjen i ošamućen…te upoznao honki tonki ženu. No vjerujem da nikada nije kasno….i živim za taj trenutak….koji će doći…proći….i zauvijek u meni ostati…..
Post je objavljen 19.04.2005. u 07:57 sati.