Marketing
iz dubine moždanih vijuga, štorija: Teško je ful biti cool
...nešto mi neda spavati, stalno se vrtim u krevetu, deka mi je već na podu, ritnuo sam je prije pol sata. Vruće je, a jebeni prozor je otvoren. Ako upalim telku morat ću gledati film koji sam već gledao prije spavanja (jebale ih reprize). Ustajem, idem u kupaonicu da se umijem...ne pomaže...sjedam na krevet i maštam o pivi, hladnoj! Dosta mi je svega, idem si ja ubosti jednu Žuju. Krećem po stepenicama i lagano otvaram vrata od kuhinje da ne probudim starce...Gledam u frižider (NE), gledam u špajzu (NE), neee, nema Žuje. Ma jebeni buraz je posrko zadnju, da bog da se ugušio u njoj. Šta ću sad, ginem za pivom. Ma bolovi, idem ja po Žuju. Al jebiga, 3 su sata ujutro, koji kurac radi sad. Ne znam i nije me briga. Oblačim trenirku sa rupom među nogama (a kažu da veličina nije važna), i moju majicu sa rupama od čikova (ma slučajno, ali još je dobra). Dost mi je cener za žuju, mislim, kopajući po bugarima i zbrajajući ih. Tako put pod noge i kreni u lov na Žuju. Pošto sam lagano 20 min hoda udaljen od glavne ulice (maksimirske u ovom slučaju), spušam se sa svog brega i palim pljugu za pljugu. Nakon 3 pljuge dolazim do ulice u kojoj nema žive, a ni mrtve duše. Pa gdje da nađem tu dućan. I tako hodajući 48 min (da budem precizan) dolazim pred dugo očekivani natpis «0-24»! Điha, evo meni Žuje. Dolazim do dotične trafike i tražim svoji spas u pola litrenom obliku. Dolazim do kioska gdje se samo nazire štruca kruha od nosa, a podočnjaci presvučeni preko njega. Reko, dobro jutro. A iz notra je samo izašlo, onako brzo i oštro: Izvoli!!! Žuja, pol litre, tu odmah! Hvala lijepo, doviđenja, žuja je u mojim rukama (a u prodavačicinim hrđavi bugari iz moje prašne kasice prasice u obliku sise). Tako je hladna, tako je fina. Već je 4:15 h. Već se nazire zora. Lakšim, tj. ledbečim korakom krećem ka doma, u svoje carstvo prašine i vrućeg kreveta. Ali sad je lakše, sad je bolje, žuja nije bez veze zakon! Na putu prema doma nalečem samo na prazne tramvaje iz remize, kojima upravljaju crni zetovci sa podočnjacima do šina. I tako uz maksimirsku šumu, hop do doma i back to bad. Sad sam miran, nije mi vruće, nekako je sve bolje. Čak me nije ni moji mali pohod umorio. Baš je ugodno sviježe bilo vani i sad mogu odspavat kako Bog zapoveda....hrk, hrk...
Budim se ujutro, glava ko lubenica od dobrih 5 kila, a nos curi ko Niagara. Jebem ti Žuju, te mene kretena. Stavljam toplomjer pod ruku, u onaj znojni odjel mojega tijela, u kojem je 100 stupnjeva. Kaže toplomjer da je 36.5. Ma kak, a tak mi je zima. Dižem deku sa kreveta, te stavljam žujinu bocu na nahtkasl. Hodam tamo amo, sim tam, po sobi, zidovi se približavaju, zidovi bježe. Što je to, kako to. Pa popio sam samo jednu pivu, kaj je jedna piva na takvu brbu (žulj na trbuhu). Uzimam bocu kad na njoj ponosno piše: Žuja Cool. Jebem ti sve, pa kako cool, na mene! Ja nisam cool. Cool su ljudi koji se šeću po špici u gradu, ljudi koji nose po sebi talijanske marke obleke, ljudi koji piju kolu, oni koji znaju kako se piše Versače, te sve pjesme Bon Jovi-a. Cool su ljudi koji znaju napamet sve MTV hitove, te koji zalaze u cool pubove! Ne, ja sam obični debos, koji ne šeće po gradu, koji izlazi u park, kojemu je najbolja marka WGW. Ne, ja sam obični rocker, te ne znam kako se piše Versače! Joj mene, ako je tako teško biti cool, ne želim nikad biti cool! Uf, popušta me, zidovi su na svom mjestu, sve nestaje, sad sam bolje. Idem popišat cool pivu i oprati zube od cool pive, te idem zapalit jeftinu cigaretu, domaće proizvodnje! Živila ne coolnost, živjela obična piva i jebem ti prodavačicu... ;o)))
Post je objavljen 18.04.2005. u 15:10 sati.