Odgojena sam tako da mi je Dinamo svetinja. Još kao malu curicu moj deda Janko me vodio nedeljom u Maksimir. Prvo sjećanje na Maksimir mi nije zoološki vrt, nego kako se deda ljuti jer se meni piškilo i nismo znali otkopčati moje hlačice na tregere. Baš tada je naravno Dinamo dal Hajduku gol. Jedini gol na tekmi. E da, naučila sam i psovati onda...pobrala od dede ;)))
Neće mi se sad ni o današnjem Dinamu, niti o raznoraznim Mamićima, Nikama ili Ilijama... to bi bio post za sebe...nego, nešto me drugo muči...
Danas, na utakmice odlaze neki drugi ljudi. Velika većina njih ne ide tamo zbog sporta, nego im to služi za ispoljavanje kojekakvih frustracija. Tučnjava sa protivničkim navijačima je postala smisao, kad njih ponestane dobri su i vlastiti navijači, kad i njih ponestane dobri su i slučajni prolaznici ili vozači tramvaja...nema veze, glavno da se mlati. Kao kamuflažu sami sebe nose Dinamov ili neki drug stjeg. Nije samo Dinamo u pitanju, ni nogomet, sad je divljanje po tribinama i kojekuda zahvatilo i neke druge kao "kulturnije" sportove kao skijanje, košarku ili rukomet.
Šta napraviti i kako to spriječiti? Stroži zakoni? Više pripadnika policijskih snaga i zaštitara? Bolje kontrola na ulazima? Nemam pojima...
Voljela bih da se na stadione vrate navijači. Ovako se na tekmu ne usudim ni sama, a kamoli da bi povela i djecu. A ja bi svoje voljela voditi pa makar im se i piškilo kad je najnapetije ;))
Post je objavljen 18.04.2005. u 15:03 sati.