Danas je u Zagrebu bil baš lijep dan. A najavili su prolome oblaka i potope. A kad ono sunčeko sija, vozimo se na biciklima i rolama, uživamo u životu. Ko da sanjam. I umjesto da skroz uživam, cijeli dan mi je u podsvijesti da trebam na posel. Mada ne trebam. Danas. Kak smo zdrilani, fuj. Kad idem s posla pet puta provjeravam vrata i lokote. Na putu prema doma raspravljam s frendom o poslu. Doma razmišljam o poslu. Onda sa ženom pričam o poslu. Pa opet ispočetka. A od nas djelatnika se očekuje raspoloživost 24 sata na dan. Ko da smo inventar. Ak daš kakav prijedlog – nisi tu da misliš. Ak ne daš prijedlog – zakej nisi dal prijedlog, sve vas boli za firmu... Ak nekaj napraviš na svoju ruku ne valja. Ak pitaš jel može nekak te popljuju da niš nemreš sam. Ak tražiš više love ti vele da nemre i da vas sad tam di delaš ima više. A to kaj je opseg posla ukupno povečan sto puta ne jebe nikog. I uz plaču ne dobiš ni fala. I razmišljaš kak puno stanovnika ove zemlje nema ni minimalac. Sve je OK dok se ne sjetim kolko menadžera i direktora i političara ima nezaslužene plače. I mada ima radnika koji krvavije zarađuju plače, i ja svoju zarađujem uz fizički i psihički pritisak. Pa ti živi normalno... Bemu bigulicu kad bum napokon dobil na lotu? Pa uplačujem listić :).
Zapravo bi mogel i provjerit jel sam kaj dobil, arivedreči..
Post je objavljen 17.04.2005. u 21:50 sati.