Noćas je bilo veoma vjetrovito tako da je bilo teško spavati na otvorenom. A i selo je do kasno u noć bilo veoma živo. Bebe nam je rekao da dogonska djeca plešu, pjevaju i sviraju svaki put kad se približava pun mjesec. Danas napuštamo zemlju Dogona u kojoj smo proveli pet prekrasnih, ali veoma napornih dana. Bez obzira na vrućinu, žuljeve na nogama i velikom umoru, ne žalim što sam posjetio Dogone. Prema Lonely Planetu napravili smo ukupno 73 km pješačeći od sela do sela. Vrhunac pustolovine po zemlji Dogona jest zasigurno upoznavanje ljudi, promatranje ljudi pri obavljanju svakodnevnih poslova. Svugdje gdje smo došli veoma toplo su nas prihvaćali, posebice djeca koja su jurila prema nama i pružala nam ruke (ali nakon par dana i to zna biti veoma zamorno, posebice na vrućini od 35-40°C za koju nismo baš bili spremni). Zahvaljujući Bebeu odlično smo se upoznali i s kompleksnom dogonskom arhitekturom te njihovom povijesti i vjerovanjima. Zemlja Dogona ostat će zauvijek u mom pamćenju. Teško je reći koje mi se mjesto najviše svidjelo jer je svako imalo svoju draž: Teli s prvotnim dogonskim nastambama podno stijena, Ende s prekrasno ukrašenim campementom, Begnemato na vrhu litica okružen skulpturama od stijena i odlično provedenom noći, spuštanje kroz kanjon od Douroua prema Nomboriju, campementi u Nomboriju i Bananiju te Ireli s mnoštvom žitnica. Amani sa svetim krokodilskim jezerom... Mislim da bi zemlja Dogona svakoga mogla zadovoljiti. Pješačenje od Djuigibomba do Sanghe je bio odličan potez, ali ako na raspolaganje nemate 6 dana, predlažem da posjetite dio od Douroua do Sanghe koji je puno ljepši i slikovitiji.
Naša posljednja etapa u Dogonu je 5 km uspinjanja od Bananija do Sanghe. Prolazimo još jednom kroz jedan prekrasan kanjon, susrećemo mnoštvo Dogona koji koriste taj put kako bi se opskrbili u Sanghi, jednom od većih mjesta u zemlji Dogona, 40 km udaljenom od Bandiagare. Uspon smo prošli relativno brzo, a još brže smo našli auto koji nas je odveo u Bandiagaru. Cesta je bila stravična: neasfaltirana, zemljana s mnoštvom rupa. Auto je "plesao" da ih izbjegne. Svako malo na cesti krave, koze i ovce, a u jednom trenutku prelazi se i preko prelijevajućeg jezera. I sve to brzinom od gotovo 100 km/h. Mnogo udaranja glavom u krov auta. Po dolasku u Bandiagaru pokupili smo backpacke u Auberge Kansaye, gdje smo ih ostavili pri odlasku u zemlju Dogona kako nam ne bi smetali (plaća se CFA 1000 po torbi). Odmah smo unajmili auto (CFA 10000 ÷ 3) koji će nas odvesti u Mopti, našu sljedeću destinaciju i jedan od važnijih gradova u Maliju (sa samo oko 40,000 stanovnika), smješten na mjestu gdje se spajaju rijeke Bani i Niger. Od Bandiagare do Moptija može se za puno manje novaca doći taxi brousseom, ali njega treba čekati dok se ne skupe svi ljudi (ukupno njih 9) što bi u ranim popodnevnim satima moglo potrajati. Taxi brousse je najbolje koristiti u jutarnjim satima - što prije pojaviti se na parkiralištu, to bolje. Današnji ručak bio je u Bandiagari gdje smo probali kuhinju Gane koja je veoma popularna u Maliju: kuhana riža s pikantnim umakom od čilija, mesom, lukom i rezancima. Neobično, iznimno ljuto, ali ukusno.
Bebe je otišao s nama do Moptija. Naš plan bio je provesti noć u Moptiju. Najprije smo se uputili prema Mission Catholique, najjeftinijem smještaju u gradu gdje spavanje na terasi košta CFA 2000-2500, ali mjesto je bilo puno. Sljedeće odredište bio je Hotel Deux Reves, ali on je poskupio i najjeftinije je bilo spavati na terasi za CFA 4000 (sobe od CFA 11000/single, CFA 14000/double). I tu sam naišao na veliki problem. Moji novci su pri kraju, bankomata u Moptiju nema (jedini bankomat je BICIM u Bamaku), imam točno za bus do Bamaka te 2 noćenja po CFA 3000. Mirco i Grazia odlučili su ostati u Deux Reves, a ja sam malo porazmislio i odlučio odmah krenuti noćnim busom do Bamaka kako bih pronašao bankomat. Ali tada je uskočio Bebe i ponudio mi da provedem noć kod njegova prijatelja kojeg zove 'Big Brother' (u Africi su svi jedna velika obitelj, svi svima pomažu...). Iako mi je bilo veoma neugodno, odlučio sam prihvatiti ovu ljubaznu ponudu. Bebe kao da nam je svima pao s neba. Jako drag dečko, uvijek spreman pomoći. Čak nije htio ni primiti novac za vodu i voće koje mi je navečer donio. Njegov moto je: "Ako možeš drugome pomoći, zašto ne pomoći?" Kad bi barem bilo više ljudi poput Bebea.
Post je objavljen 08.11.2004. u 15:35 sati.