Kad ideš u školu i imaš 15-18 godina, jedino što ti je na pameti je kako bi bilo dobro da se školski dan završi i prije nego je počeo! E, a sad zamisli da ti je 25-55 godina i da razmišljaš o školskom danu istovjetno onome teenageru! Raspust se dočekuje na isti način; uz olakšanje, milinu koja prožme tijelo i natjeraš se, ako već ne možeš milom, na opuštanje! Raspusti se dočekuju kod profesora možda i mentalno intenzivnije nego kod djece, jer djeca nemaju obaveza (djeca=učenici), dok kod profesora nervoza svakim danom, svakim novim nastavnim satom povećava i raspust dođe kao ispusni ventil. Zamislite i usporedite slijedeće: Koliko vremena dnevno provedete u društvu vaših roditelja? Koliko profesor provede vremena sa djecom, koja čak nisu njegova?
Profesoru su sva djeca ista! Dakle, logičnim se i čini da trpljenje tog istog profesora proporcijalno raste sa brojem učenika, i čak
nervoza postaje izraženija u istom proporcijalizmu.
Koje su to beneficije? Ispada ovako da je profesoru samo ružno u školi! Beneficije su dvojbene, osim što se
prima plata koja je u današnje vrijeme evidentno mala. Možda se popravlja status u društvu, propagirana ideja
se dalje čuje... Sve je to ipak relativno jer to, na kraju to je vezano i sa ličnošću čovjeka.
Ima nešto što djeca shvate tek kada odrastu, ako se njihov intelektualni razvoj ne sputa i ne izgubi u stranputicu. Naime, normalnom profesoru (nažalost neću biti kolegijalan prema nekima:)) je jako teško dati učeniku jedinicu, jer je to nešto što je posljednje na željama svakog od njih. Dati jedinicu učeniku podrazumijeva da ju je ovaj zaslužio svojim neznanjem, a to može biti rezultat ili lijenosti učenika ili neradom ili lošim radom profesora! Tako je kod nekih i emotivna strana te jedinice izražena a kod nekih i vlastiti neuspjeh!
Ja lično na svojim predmetima ove godine sam podijelio oko 10 jedinica (imao sam 5 odjeljenja). U polovini slučajeva sam to uradio teška srca a ostalima sam zbog drskosti, nepristojnog ponašanja i bezobrazluka sa užitkom dodijelio keca!
Da li je lakše predavati u osnovnoj ili u srednjoj školi?
Lakše je u osnovnoj jer su djeca manja nisu usvojila ulični kodeks, nisu u toj mjeri odvažni i samoodlučni, nisu jednom riječju - uprljani! Ne može se iz ovoga gore izvući pogrešan zaključak da su djeca u srednjim školama -uprljana! To su djeca koju adolescencija i pubertet trese i doživljavaju različite promjene u tjelesnom, psihološkom, emotivnom smislu te je njihova želja za promjenom svijeta ili ojađenost ograničavanjem prostora uzrok i devijantnosti u manje slučajeva. Razlika je očita samo u tome što su srednjoškolska djeca odlučnija i arogantnija u pojedinim trenucima, ali to ne znači da su oni pokvareni! Ja sam tokom ove godine uspostavio prijeteljski odnos sa svojim učenicima, pa smo na satovima pričali i viceve, pričao sam im i o načinima kako da prebrode emocionalne tegobe, kako da ulaze u veze i sl. Neki su takav odnos zloupotrijebili i neke gore navedene stvari se odnose na takve učenike što je u direktnoj vezi sa stanjem u njihovim porodicama i njihovim odgojem.(ma dosta filozofiranja)
:)
možda ću nastaviti o ovoj temi.
Pošto mi se čini da je nina najredovitiji čitatelj ovog bloga, prepustit ću joj usmjerenje ove priče...
Post je objavljen 20.06.2004. u 00:58 sati.