Prstima prelazim po vlažnim zidovima, uvjerena da negdje postoje vrata, prolaz, rupa, barem pukotina. Noktima, izgriženim do kože, pokušavam sastrugati sloj vapnenca, nesposobna pronaći izlaz.
Tražim riječi, želim vikati; ne znam.Čujem samo nju- pjesmu koja neprekidno svira u pozadini. Sablasno tiho. Prigušeno.
Grčim se. Padam. Grozničavo opipavam pod tražeći svoje oči. Halapljivo udišem ustajali zrak tražeći svoja pluća.
Slike. Trzaji slika. Bljeskovi. Noćas sam sanjala..ne..noćas?.. čekaj.. sjećam se..mutno..nejasno..diši..dišem..udahni..prokletstvo, udahni
Hladan pod lijepi se za moja izubijana koljena. Mučnina me obavija kao pljesnivi puding od vanilije, uvlačeći svoje zeleno bijele pipke i stežući mi utrobu. Hladnoća se uvlači u svaku stanicu moga bića, zaustavljajući čak i najupornija krvna zrnca. Tresem se na prljavom podu dok me Usamljenost udara teškom cipelom.
Silovito se odmičem. Hodam unatrag, polako se udaljavajući, a onda trčim. Bježim. Ostavljam bezličnu masu zgrčenu na hladnom, prljavom podu, samu i u mraku.
Skrivenu iza šarenica boje lješnjaka.
Zjenice su tako tamne.
Post je objavljen 16.04.2005. u 23:48 sati.