Pregled posta

Bradavice u trgovačkom centru

Jutro je. Rano. Jako rano. Cca osam sati. Mamica me nježnim glasićem budi:
- Ustaj više tele jedno veliko lijeno! - niš koristi! – samo se izležavaš! – ma diž' se više, si čuo! – nikad niš' od tebe! – kad sam ja bila u tvojim godinama... ovce, ispaša, kopanje, pješačenje, učenje pod svijećom...... (I ostale 'Back in Nam' spike)
- Obećao si mi da ćeš me vozit u Kaufland, diž se! (Je, istina, obećao sam joj)
- Ajde adje, moramo odmah, jer kasnije kuham ručak i moram na posao. Znaš, neki u ovoj kući i rade.

Gad demit! Tu me svaki put ima. Kad me podsjete da ne radim, kao da mi stisnu jaja u škrip i onda očekuju nekakav argument. Naravno da sam pregrizo jezik, ustao. Nevjerovatno kako mi u samo tri riječi znaju spustit toliko da se osjećam kao kakav parazit koji je na teret ne samo kućnom buđetu, nego i čitavom društvu.

Ufff, što mrzim te robne centre: Billa, Kaufland, Konzum, Metro, Getro.... sve isto sranje. Šatro je nešto jefitnije, ali na kraju završiš sa istom količinom smeća u košari kao i kad kupuješ 'Kod tete Mire' u lokalnoj trgovinici. I ne samo to! U pravilu potrošiš još i više jer kupuješ pizdaricjice koje ti ne trebaju, nego samo zato jer su tamo. I jefitine su. Naravno da su jeftine.

I tako vozim ja svoju mamicu polu zatvorenih očiju prema Kauflandu. Imam jedan mali hobi koji prakticiram dok vozim, a to je promatranje raznoraznih retardiranih kretena koji izvode svakojake gluposti svojim maštovitim manevrima po cesti. Uživam onako sebi u bradu komentirati te fantome. To jutro sam šutio.

Najljepša stvar kod tih mamutskih trgovina je privatni parking! Parkirno mjesto u mom gradu spada pod luksuz možda i veći od samog posjedovanja automobila.

Uparkiravam auto i isparkiravam kolica. Podrazumjeva se da sam ja ponovno vozač. Mama je strateg i shopper. Ja šutim i vozim. Tako je valjda i u braku, tješim se. Malo vježbe za budućnost ne može me ubiti.

Mamica je inače strašno organizirana žena. Kao što sam i očekivao, jutros nije imala nikakav popis sa sobom tako da nam je jedino preostalo sistematsko češljanje 3000 kvadratnih metara prolaza i polica. To je možda i zabavno kada imate neograničen buđet i prazne ruke, ali kada ste u ulozi vozača kolica to nije nimalo ugodno. Stara me izcimala naprijed – nazad toliko puta da sam već počeo lagano proklizavat, a da stvar bude gora, imao sam osjećaj da su svi oni retardirani majmuni sa ceste odustali od auta i sad kaotično naguravaju ove kokšare na kotačima, i meni onako nervoznom zagorčavaju život.

Na odjelu sa sirevima i mliječnim proizvodima mama bira neke jogurte i pudinge dok ja naslonjen laktovima na ručku kolica nezainteresirano zujim po okolini. I onda je ugledam! Poznavajući svoju naviku blejanja, odmah podignem vilicu i zatvorim usta. Stajala je tamo u uskim trapericama i tankoj bijeloj majici dugih rukava. Bila je nevjero-fakin-jatno zgodna. Uh što volim proljeće! Istezala se onako sva srnasta za nečim, meni u tom trenutku apsolutno nebitnim, na najvišu policu frižidera. Unatoč svojoj tankoj građi imala je zapanjujuće obline. One frontalne pogotovo. Najljepše od svega je to što je frižider svo vrijeme nemilosrdno obavljao svoju funkciju - smrzavao sve oko sebe. Nježna tkanina zadnjim je naporima zadržavala čvrst proboj neobično velikih bradavica . Još jednom provjerim jesu li mi usta zatvorena. Jesu. Ponosan sam na svoju moć samokontrole. Mama mi nešto iz drugog plana priča o nekakvom siru koji mi je nadohvat ruke. Ne skrećući pogled traljavo rušim par komada na pod. Da stvar bude gora, jedan od vakumiranih dvokilaša padne direktno na moj uraso nokat na palcu. Bolno zgrčim facu i na trenutak pogledam što sam učinio. I ona je pogledala. Ma odlično. Kakva sam ja faca. Mala je sigurno pala. Trenutno je isperem iz glave i u nevjerici produžim prema kasi.

Brzinski skeniram sve kase - dužinu redova, broj artikala po svakom kupcu, ocjenjujem IQ i brzinu blagajnica, i odlučim se za red koji će nas najprije dovesti do izlaza. Dobro sam procjenio. Nismo čak predugo niti čekali. Dok je blagajnica obavljala kupca ispred nas, mi istovarimo čitavu tonu artikala na pokretnu traku. Prilikom skeniranja jedne od 10 Q-pack pivčina koje je frajer ispred nas naslagao, kasa ispusti ružan umirći zvuk, i crkne...
Oko mene redovi od kilometra, ispred mene milion artikala već dignutih na mrtav pult, i samo prazan pogled u mojim očima iz kojih zrači apsolutni poraz.
K.O.



Post je objavljen 15.04.2005. u 11:17 sati.