Nedavno sam shvatio pravi smisao one stare židovske kletve: Dabogda imao, pa neimao. Na prvi pogled se mžda čini smiješnom, al kad vam se dogodi nešto u tom stilu, shvatite da bi vam bilo bolje da nikad niste ni imali.
Ne mora se to odnositi isključivo na materijalno. Recimo, kod mene je to bila vjera u čuda. Nikad nisam vjerovao u priče o čudima, posebno su me živcirali oni prokleti sladunjavi filmovi koje uvijek puštaju na telki za Božić.
Ipak, negdje sam čuo jednu rečenicu koja me natjerala na promjenu mišljenja (privremenu). "Svako čudo treba mali poticaj." Dobro, rekoh. I tako sam se ja, nakon jedne jako duge i zanimljive priče našao u situaciji kada sam iskreno povjerovao da se moje čudo može ostvariti jer sam učinio apsolutno sve u mojoj moći da ga potaknem. Čak je i bilo naznaka da će se dogoditi. A onda je došla noć koju nikada neću zaboraviti... Noć u kojoj sam se, zbog određenih persona, osjećao toliko bijesno i razočarano da vam to jednostavno ne mogu opisati. Što je najgore, taj bijes i nije proizašao toliko iz akcija tih određenih persona, koliko iz činjenice da sam povjerovao da će se čudo dogoditi i što sam se zbog toga u potpunosti otvorio. Sav taj bijes i očaj... Ne želite to doživjeti.
Sada, cca mjesec dana od te noći, znam da ću još jedno određeno vrijeme živjeti u sebi i da apsolutno nitko na ovom svijetu neće znati što mi prolazi kroz glavu.
Možda to i zvuči pomalo kukavički, al bolje i to, nego se svako malo sjebavati i dozvoljavati si da ti život bude u kaosu i da nemaš apsolutno nikakve kontrole nad njim...
Post je objavljen 14.04.2005. u 23:57 sati.