SVI PSI MOJE MAJKE
(I WANNA BE YOUR DOG!)
Well c’mon… da, primjetili ste. Slušao sam Iggy Popa dok sam razmišljao o naslovu. Mislim da je ovako puno bolje od trivijalnog naslova poput «Svi psi moje majke». Jer mogao bih priču započeti ovako: Kad je moja mama bila mala, imala je psa. Zvao se Pikica i bio je mješanac Lesija i nekog dripca.
Ali kod Porta ništa nije trivijalno i predvidljivo, u što ste se već do sada, vjerujem, imali prilike uvjeriti. I zato bi možda bilo bolje započeti opisom kako usred noći ležim u hodniku traumatološke bolnice i krvarim dok pokraj mene bolničari na kolicima voze danak subotnjeg opuštanja i vi bi se odmah, kakvi već jeste, inertni i dozlaboga površni u čitanju, odmah zakačili za to i stali pohlepno čitati preskačući sve ono bitno, sve ono skriveno između redaka što moje priče čini tako driljivim, tako bliskim. Stoga,
Pikica je bila mješanac Lesija i nekog dripca. Kad su se preselili iz Varaždina u Zagreb, baka je procijenila da Pikica jednostavno ne ide zajedno s mačkama gospođe Mišline, vlasnice zgrade i dvorišta, pa su odlučili dati Pikicu u dobre ruke. Dali su je mesaru iz Siska. Pomisao kako Pikica spokojno glođe veliku bedrenu kost nekako je smirivala savjest moje bake i njenih ukućana. I pitam se, dali je istu primisao o spokoju moja baka imala i kad je puno godina kasnije svoju kćer dala za mesarovog sina?
Nekoliko mjeseci kasnije već su i mačke gospođe Mišline zaboravile lijeno se protezati ispred prozora dokazujući suverenost na dvorištem, među njih se dokotrljalo jedno prljavo klupko dlake na izmaku snaga. Samo je došlo do djeda koji je sjedio na dvorištu i čitao večernjak i nježno mu liznulo nogu: Evo me tu sam. Oprostite što me nije bilo toliko dugo, ali odveo me neki mesar. I ne, nisam mu iz principa htjela ni taknuti onu kost.
Vjerojatno je pregrizla špagu ili je jednostavno toliko smršavila da izvukla iz ogrlice, a instinkt ju danima vodio gore prema sjeveru, preko Save koju je preplivala, sve do dvorišta s mačkama gospođe Mišline. O kako su samo sretni bili moja mama i ujak kad su je ugledali. Zakleli su se da je više nikada, nikada neće dati od sebe. I nisu. Čak ni onoga dana kad su oni bili u školi i kad je ponovno došao mesar i odveo Pikicu zavezanu za svoja kola, ona je zauvijek ostala skrivena u kućici njihova srca.
I to je bila priča o Pikici. A ona je tako dubinski zarezala moju staru, da se dugo, dugo nije mogla vezati uz neko živo biće u strahu da će osjetiti bol i tugu udvajanja. I sve te priče o vjernosti i ljubavi koje je slušala od starijih, više nisu dopirale do nje. I pitam se nije li njena udaja za mesarovog sina u biti bila neka samo njena partija, osveta svim mesarima ma gdje bili, nadmetanje sa svim škrinjama za duboko smrzavanje ovoga svijeta? I prošlo je puno vremena dok jednog dana u njen život napokon nije ušla jedna crna francuska pudla i to upravo u mome naručju, na plavoj dekici. Čim sam je prenio preko praga, izbljuvala se po meni. Da sam znao kakvo će me zlo poslije snaći, dopustio bi joj da se udavi u vlastitoj rigotini. No što ćeš, kako to obično u životu i biva, zlu vrata uvijek otvaramo sami. A Dolly je bila zlo.
Ta pudla mi se krvi napila. Evo recimo, svaki put bi me ugrizla kad bi bio moj red da je izvedem u šetnju. Ja sve fino oko nje, cicimici, a ona reži i pruža otpor. Grize. Ja bih ju obično napucao nogom u liftu da stara ne vidi i bili bismo smo kvit. Tako me jedamput uspjela dohvatiti za mali prst. Do krvi. Pri povratku iz šetnje, zavalio sam se na trosjed i gledao TV. Kad odjednom, otiče prst! Otiču redom i sve žlijezde. Mjerim temperaturu: 38,5. Po cijelom tijelu neki osip.
- Plinska gangrena! – zavapi stari, poznati hipohondar i odmah nazove rođaka, kirurga u traumatološkoj neka odmah pripremi SVE! jer je moj život u pitanju.
I ulazim ja tako u 00:05 u traumu, držim važno u zraku ogrebani prstić. A sve oko mene po kolicima leže skršeni iz automobilskih nesreća, posvud strše otvoreni prijelomi, bride razbijene glave. Dovezli i tipa s nožem u plećki. Jauče i moli me neka ga malo posvrbim, jer jebeno svrbi. Uskoro izlazi i cijela liječnička svita na čelu s dr Matanom. Zaobilaze sve i ravno do mene.
- Šta je, šta je bilo malom? – upita neki brkajlija.
- Ugrizla ga pudlica - veli dramatično stari. U hodniku nastade grobna tišina. Netko zavapi: vode! A Matan nas sprovede preko reda, direkt u ambulantu, diktira, a neki stažista pospano kuca na mašinu: kuc kuc kuc ¨- drrrrrrr.... clink! kuc kuc paci jenta... ugri... zla pudlica... Ha? Što ga je ugrizlo? Francuska pudla. Bijesna? Ne. Kućna. I dan danas imam taj nalaz, ako mi ne vjerujete, eno lijepo piše: pacijenta ugrizla pudlica-kućna. Onda su otkrili da mi je život izvan opasnosti, stavili flaster i uputili me na zaraznu jer najvjerojatnije imam rubeolu. Jebiga, baš se izbijanje simptoma poklopilo sa ugrizom. I tako. Godinama nas je sve maltretirala, grizla i pri tome uživala punu zaštitu moje stare. Njih dvije stvorile su simbiozu, onako čvrsto kako je stvaraju moruzgva i rak samac.
A kada se netko zove Dolly von Vagabund van der Vlibb, to znači da uz njeno ime idu izložbe, CACIBI, pseći frizeri i kišne kabanice, apartman na 5 katu Sheratona kada bi tamo imali neku feštu. Uz njega ide i konzorcij kinologa koji razmatraju porodično stablo i određuju kada i gdje će pasti sudbonosni doggy stile. U Mađarskoj ili u Sloveniji. Uz takvo ime paše i prekrasan proljetni dan kojim smo krenuli put Maribora. Stara se zrihtala kao da odlazi na vjenčanje i plaho zvonila kao da u najmanju ruku ide po prvi puta upoznat mladoženjinu majku.
A Slovenka ko Slovenka. Otvorila je vrata i pustila nas da stojimo u hodniku. Nismo ni vode dobili. Samo je grubo uzela Dolly za povodac i odvela je blagovaonu. Neka se upoznaju. Sad će Boštjan bit gotou za minoto. He he oće oće namignuli smo si stari i ja. Onda se iz sobe začuo urnebes i pronašli smo krvavog pudla Boštjana kako se vere po ormarima u spasu za goli život. Onda ju je Slovenka uhvatila psujući joj horvašku mater, a mi smo je morali čvrsto držati sve dok Boštjan nije pristao sići s ormara, onjušiti te napokon i zakočiti. I dok si je Boštjan fino derao i kolutao s očima, Dolly nije pustila ni suzu. Samo nas je s mržnjom promatrala i potmulo režala. Stara to nije mogla podnijeti. Otišla je u auto i tamo neutješno plakala. Onda ih je Slovenka vješto okrenula naopačke i tako su neko vrijeme samo stajali spojeni. Valjda zato da si ne moraju gledati u oči. Ovo je ionako samo rasplod za potomstvo, za slavu, za ocjene, papire, lovu... Uistinu ništa osobno.
Od toga dana za Dolly sam mogao samo reći: respekt kujo! Slovenac je mogao uzeti tvoje tijelo, ali dušu ne! Osim toga, pustila si više krvi cuckima u kvartu nego svi dobermani i pitbullovi zajedno. I nas ostale ukućane grizla si jednakim žarom. Na krivi pogled vraćala si ugrizom, na šut u rebra, s dva!
Samo si jednom pokazala slabost i strah, samo jednom. A to nije bilo pred čovjekom nego pred prirodom i njenim elementom. Bilo je to negdje pred kraj osamdesetih. Sjećate se onog potresa? O da, na osmom katu se fest ljulja. Sjećam se bilo je jutro, i baš sam se fino namjestio na zahodsku školjku s naramkom omiljenih Stripoteka. Kad odjednom čujem kako pseto grebe po vratima WC-a. Otvorim vrata, a ona meni hop u krilo. Tražila je da ju zaštitim. Gledala me očima punim molbe i povjerenja. Šta ova iznenadna bliskost treba da znači, upitao sam se, zar je došao konac svijeta?
I onda se zatreslo. Vidio sam kako valovi prolaze kroz zidove zgrade. Ah, kako glup način za umiranje. Umrijeti na WC-u kao neki seronja. I što kad me otkopaju spuštenih gaća s pudlom u krilu, kad osvanem na breaking news CNN-a? Otac će se praviti da me ne pozna na identifikaciji. Ostat ću sam, zadnji neidentificirani u nekom šatoru i vjerojatno će me dati na neki institut kako bi mi proučavali mozak ili ću biti pokopan u neku masovnu grobnicu bez imena i broja. Stvarno glupe misli prolaze ljudima dok umiru. Probajte umrijeti jednom pa ćete vidjeti.
Kad je Dolly krenula umirati, isprva je imala neku malenu krastu na koži. Onda su joj dali neku hormonsku terapiju, naravno krivu, ali dovoljno skupu i dostojnu pudle moje gospođe mame. Pa je to poremetilo nadbubrežnu žlijezdu, pa je po stanu ispišala sav kalcij iz kostiju, pa se zbog toga jedva kretala, pa je dobila dijabetes, a od njega na kraju i oslijepila. Sljepici su se izoštrila ostala čula i sad je još nepogrešivije grizla. Čak i u mraku. I taman kad smo več mislio da su njena kola sišla do podnožja brda, otpala joj je sva dlaka. I kao za inat, smrt se zaustavila u baš u tom stadiju. A to je trajalo godinama. I onda sam ja to ruglo morao uvečer šetati. Dječica su vrištala i zatvarala se u domove, a ljudi su bježali na drugu stranu ceste. It's Alive! A meni se tako družilo u tim godinama...
Možda ste primijetili da ljudi krizu komunikacije rješavaju preko svojih kućnih ljubimaca. U glupavim razgovorima oko hranjenja, navika, kalendara tjeranja i oni posreduju sve ono što se inače nikada ne bi mogli izreći jedni drugima. Onda se oni tako i druže, pare, žene. Vole sve što i njihovi psi. Evo recimo ona Jelena Sretenović, kćer oficira JNA bila je mrak komad. Strašno mi se sviđala. Ona bi svaku večer šetala svog rottweilera. Krasan spoj, njih dvoje. Ljepotica i zvijer. A ja? Umjesto da se združimo na račun naših pasa, ja pod okriljem mraka šećem uokolo sam.., sa živim mrtvacem na povodcu svoga libida.
Kada je jednog dana napokon uginula, mama joj je dala napraviti cukreni betonski grobek. S mramornom pločom i zlatnom posvetom. I to baš pod lješnjakom, mojim lješnjakom. Mojem najomiljenijem mjestu gdje sam najviše volio ležati na ligeštulu, čitati i razmišljati o smislu života. Kada se zaboravim, uzmem knjigu i odem po lješnjak pa se tamo sudarim sa hladnom mramornom pločicom, pitam se koliko su me u stvari psi moje majke odredili da budem ovo što danas jesam?
Sestra mi je šapnula da moja mama potajice čita moj blog i zato evo, napokon ću, posredstvom jednog psa, pokušati izreći nešto što mi do sada nije uspjelo: mama, I wanna be your dog!
Post je objavljen 14.04.2005. u 17:11 sati.