Sjedim na tavanu u prevelikom sivom kaputu. Prije nije izgledao tako na meni. U dvostrukim papucama, da prasina ne padne na leopardice, povlacim dim. Iako nisam bas previse dobro. Zadnji puta kad sam mjerila, temperatura je bila na 37,5, sad se osjecam puno, puno gore.
Zelim otici dolje i pustiti Borodina, uzeti u ruke Hamleta i citati glasno. Znam da to necu uciniti, ali zabavno je slagati ideje u glavi. Ne mozes raditi sve odjesnom. Sin city, Hamlet, Borodin, Beethoven, pristaviti vodu za caj, tipkati.
Truly sick. Situacija u kojoj sam.
Pitam se samo, sto bi roditelji ucinili da procitaju moje zapise, da nadju sve ispisane papirice i kutije cigareta. Da li bi osjecali ponizenje, sram, razocaranje? Krivnju?
Pitam se ponekad, da li je sve sto uzimam ili sam uzela, napravila, dovelo do ovog stanja. Ili je to stanje bilo prvi uzrok. Sve je dalje nezaustavljivo krenulo svojim tokom. Ipak, i dalje, ucinila sma tako malo. Cijeli zivot stoji ispred mene. Moglo bi se reci da sam kao pusac vec mrtva, postoje li u takvoj situaciji realne granice bilo cega?
Knjige i glazba, filmovi, sve to vrsi jak pritisak na mene. Pritisak da preuzmem ideje, pokorim se melodiji, ponovim dijaloge kroz svoju viziju.
To je moj problem, prevjesta u interpretaciji, bez dovoljno kreativne snage.
Post je objavljen 14.04.2005. u 12:21 sati.