Pisac koji je zauvijek izmijenio priču o svijetu
Život Horhea Luisa Borhesa, Džems Vudal
“Ako izuzmemo Če Gevaru i Huana Perona, koga se Borhes gnušao, ovaj slijepi portenjo (stanovnik Buenos Ajresa) ostaće najpoznatiji Argentinac dvadesetog vijeka. Činjenica da je Borhes postao čuven u Velikoj Britaniji, SAD i Francuskoj daleko prije nego što se Argentina udostojila da uoči njegovo prisustvo dosta govori o tadašnjoj Argentini. U vrijeme dok su Borhesa iščitavali na francuskom jeziku, Peron se toliko upinjao da upropasti svoju zemlju - od 1946. do 1955. godine - da će se posljedice toga osjećati sve do kraja Borhesovog života. Argentina će postati zatucana malograđanska sredina”.
Ovaj citat o vječitoj priči o umjetniku, njegovoj sredini i vremenu je iz biografije genijalnog argentinskog pisca pod nazivom “Život Horhea Luisa Borhesa - čovjek u ogledalu knjige” autora Džemsa Vudala. Poznavaoci Borhesovog djela visoko ocjenjuju ovu biografiju, koja je u Velikoj Britaniji objavljena 1996. godine, a nedavno i u izdanju Branka Kukića i Umjetničkog društva “Gradac” iz Čačka, a u prevodu Miodraga Markovića.
Vudalova biografija nudi sveobuhvatan pogled na Borhesov život i stvaralaštvo, sa dosta novih i nepoznatih podataka o piscu koji je već postao “planetarna svojina”. Pored 10 poglavalja u kojima je opisan Borhesov život od rođenja 1899. godine, pa do smrti 1986, piščeva biografija sadrži spisak putovanja, nacionalnih i međunarodnih nagrada, te recepciju života i djela poslije smrti. Tu je i spisak filmova o Borhesu i filmova snimljenih po njegovim pričama, opsežne napomene, bibliografija, fotografije. Vudalova knjiga predstavlja odličan uvod za čitanje Borhesovih djela, ali se isto tako može čitati i kao vrhunsko dokumentarno štivo sa puno novih detalja iz života pisca.
Rođen u posljednjim godinama viktorijanske ere, Borhes je često o sebi govorio da je viktorijanska osoba. Borhesovi daleki preci bili su Jevreji, koji su prije 19. vijeka stigli iz Portugalije u Južnu Ameriku. Kada je Borhes prvi put posjetio Portugaliju, potražio je prezimena svojih predaka u telefonskom imeniku: otkrio je da pored Borhesa, postoje i Ramale i Asevede. Njegova majka Leonora Asvedo, imala je jaku ulogu u njegovom životu - do 67. godine živio je sa majkom koja se starala o njemu. Samo tokom tri nesrećne godine Borhesovog braka (sa Elsom Astete Miljan), krajem 60-ih bili su razdvojeni.
Autor biografije, Vudal ističe da je pišući knjigu o Borhesu imao nedovoljno građe o piščevom djetinjstvu i skoro potpuno odsustvo pisama. Zna se da je djetinjstvo proveo u Buenos Ajresu, da je rano stekao obrazovanje kod kuće i tek sa devet godina je krenuo u školu. Pred Prvi svjetski rat sa ocem, majkom i sestrom putuje u Evropu, gdje je otac liječio oči. U Ženevi ostaju nekoliko godina, gdje on završava školu. Od djetinjstva je imao nadimak Džordži koji će ga pratiti do srednjih godina kada postaje i ostaje Borhes! Period između dva rata provodi u Argentini, sarađujući u poznatim književnim časopisima “Sur”, “Prisma”, “Critica”, “El Hogar”. U tom periodu poznatiji je kao kritičar, pisac novinskih tekstova i saradnik poznate Viktorije Okampo.
Godinama se borio protiv Peronovog političkog djelovanja, što ga je koštalo radnog mjesta - dva mjeseca poslije Peronove inauguracije, juna 1946, Borhes je izgubio posao u biblioteci. Kasnije je tvrdio da je Peron lično izdejstvovao njegovo “unapređenje” u tržišnog inspektora za živinu i kuniće na pijaci! Gubitak vida nije ga pogodio, jer je tu bolest naslijedio od oca. Njegova zapanjujuća memorija bila je glavno oružje u borbi sa sljepilom: “Dok sam još mogao da vidim, ako bih mogao da provedem, recimo, pola sata besposlen, sigurno bih poludio, jer sam osjećao strašnu potrebu za čitanjem. Ali, sada, mogu da veoma dugo ostanem sam...”
Vrata slave odškrinuće mu se španskom nagradom “Formentor”, koju je 1961. godine podijelio sa Semjuelom Beketom, a presudnu ulogu za prijem Borhesovih djela na engleskom govornom području odigraće Italoamerikanac Norman Tomas di Đovani. Od 1972. slijede godine slave, priznanja, putovanja, nagrade. Iz tih godina datira i veza sa Marijom Kodamom, preko četrd eset godina mlađom od njega.
Odluka da u Ženevi dočeka smrt nije donijeta na prečac. Smatrao je da je prirodno da umre u gradu koji mu je u mladalačkim sjećanjima. U Ženevi je do smrti živio šest mjeseci. Argentinska štampa je već bila počela da piše o pitanju statusa Marije Kodame i sudbini autorskih prava, jer Borhes zvanično nije bio razveden od prve supruge. Preko paragvajske agencije, razvodi se sa Elsom Miljan i osam nedjelja prije smrti vjenčava sa Marijom Kodamom. Ali, brak sa Kodamom nije registrovan u aktima paragvajskog konzulata u Ženevi, i od tada će se neprestano potezati pitanje formalne legalnosti ovog braka. Borhes je umro 14. juna 1986. i pred smrt ga je pričestio katolički sveštenik. Sahranjen je u Ženevi, na groblju Plenpale, groblju “kraljeva”.
Poslije deset godina suđenja Marija Kodama je postala jedini Borhesov nasljednik, ona raspolaže svim autorskim pravima, na svim jezicima i u svim djelovima svijeta gdje Borhesa objavljuju, čitaju, adaptiraju za film i druge medije. Budući da ona nema djece, postavlja se pitanje u čije će ruke dospjeti Borhesova ostavština poslije Kodamine smrti.
Koliko je i dalje u svijetu živ interes za pisca “Maštarija” govori i podatak da je Marija Kodama 1995. godine izjavila da u tom trenutku 14 biografa piše knjige o Borhesu. Još jedan fascinantan podatak: Borhes je u periodu od 1923. do 1986. godine napisao 41 knjigu poezije, priča i eseja i preko 20 knjiga u koautorstvu sa drugim osobama. Kod nas je poznato znatno manje knjiga (najčešće pominjani naslovi su: “Alef”, “Maštarije”, “Pješčana knjiga”, “Univerzalna istorija beščašća”, “Budizam”) ovog čovjeka koji je zauvijek izmijenio svijet priče, ili kako bi on rekao, priču o svijetu!
Slava ga je sporo stizala
U Borhesovom životu postojali su brojni paradoksi: slava ga je sporo stizala, mimoišla ga je Nobelova nagrada, nikada nije napisao roman, a znatan dio njegovog opusa još nije preveden na engleski, a još manje kod nas! Predstavnici francuskog novog romana isticali su presudnost Borhe sovog uticaja na stvaranje ovog književnog pravca, što je kod njega izazvalo čuđenje. Tokom većeg dijela života bio je siromašan, novac je tek počeo da zarađuje pred starost od predavanja koja je držao po Sjevernoj Americi. Neprestano je bio zaljubljen, ali njegova osjećanja su uvijek ostajala neuzvraćena i to mu je čitavog života zadavalo bol.
V.OGNJENOVIĆ
Post je objavljen 14.04.2005. u 12:10 sati.