Pričaj mi priču, malena. Pričaj mi kako smo sretni dok hodam u ovom sivilu i tražim izlaz, kraj tunela označen tvojim toplim dahom. Reci mi zašto više nisi kraj mene i koji nam je vrag bio da smo uopće probali hodati lukom vječnosti u ovoj suznoj dolini?
Fališ mi, nedostaješ, manjkaš.. reci to kako god hoćeš.. osjećaj ostaje isti. Riječima ti ne bih mogao ocrtati ni desetinu onoga što prolazim, a osjećam se kao da su preko mene prešle legije demona i duhova, u suzvučju pakla, u sumračju tmine. Osjećam se kao vojnik koji nije poznavao ime svojih interesa i sada ne može ni cviliti, jer bitku nije poimao svojom, a poraz je samo njegov, jer je jedini ostao na stratištu snova.
Sjećam se.. još osjećam dan kad si, blago i nasmijano, ušla u moj svijet, toliko nesličan tvome. Hodali smo kasnije gradom, govorila si mi glasom kojemu nisam mogao spoznati boju, tek ugodu. Ujutro sam se vraćao prkosnog osmijeha, zadovoljno zvačući ugodu, dok su radni ljudi odlazili u svoje male radne zatvore. Moj se proširio kad si ušla u moj svijet, antimaterija je utihnula, a crvotočine prekrpane nevidljivim flasterom izgubile na snazi.
Odlazila si i dolazila, a nisam stario. Bore koje su me napadale ustuknule su pred navalom hormonalnog blaženstva koje se širilo kad god bih te vidio ili osjetio. Cijeli je naš grad mirisao tobom; more, primjerice, miruje jedinstveno, kao lijepa žena bez grudi. Nisam mogao ovako nešto zapisati, na riječima nikad ne ojačah, omodričen padovima s nebeskih visina koji su ti prethodili. Letio sam svojim krilima i tvojom snagom, i bio sam.
Pričaj mi priču, malena. Neka potekne bezizlazno kao ovaj dan bez tebe. Neka bude nijema kao moj osmijeh kad se sjetim svakog treperavog svjetla na ekranima oko mene koje te najavljivalo, i držalo te bližom. Neka ovo jutro bude naše. Fikcija nad fikcijama, to sam, to si bila. Ne reci da nismo imali ništa zajedničko...
Post je objavljen 14.04.2005. u 07:25 sati.