Kad si mali, kad imas tek nesto ispod deset godina, patis za visinama. Godinama gledas na dvoriste sa svoje dva metra visoke terase i skupljas hrabrost da jednom konacno skocis. Tko to prije napravi vec je koju godinu stariji od onih koji to jos nisu, i svi te gledaju drugim ocima. Hrabrost je nesto sto je najvise na cijeni, kad si mali. Biti odvazan i smio, biti heroj ulice. S godinama to gubio smisao. Vidis kako stvari stoje i tesko da ces se zamarati takvim stvarima. Osim ako si pijan.
Kad sam se prvi put odvazio na tu vratolomiju i kad sam sretno dotakao nogama tlo osjecao sam se pobjednicki. Tih par stotinki slobodnog pada zavrijedjuju mnogo vise nego sto zaista traju. Ne, nikad ne bih skocio sa nekog mosta vezan nekakvim elasticnim konopom, nema tih para. Meni su moja dva metra i onda i sad bila sasvim dovoljna. Osjecaj slobode ionako se ne racuna u minutama, on je beskonacan u nama, samo ostaje pitanje koliko cesto pustis taj filing iz boce.
U tom je kvaka.
Post je objavljen 18.06.2004. u 23:13 sati.