Krenuli smo od malog hotela 'Matiss' u brda Takamoria.
Stižemo do manjega mjesta u brdima i dolazimo do kuće koju odmah prepoznajem kao moguću školu. Djeca su nas očekivala i vidjeli smo ih na prozorima kako nam mašu. Izlazimo iz kombija Yasuda-san, Kawamoto-san, Yoko i ja i krećemo put ulaza u školu.
Već sam naučio red. Prvo se skidaju cipele. To vrijedi za djecu i odrasle. Već su pripremljene šlape za nas. Ljudi koji su nas čekali kod vratiju prate nas do zbornice, a tamo nas dočekuje ravnatelj škole. Sa njime se moji domaćini već dobro znaju. Pričamo o planinama i uspoređujemo ovaj kraj s onima u Hrvatskoj. Tu je i uobičajeni čaj, ali sve to ne traje dugo, jer djeca čekaju. Ulazimo u učionicu, ali ovdje još jedna novost. Pod učionice je prekriven pletenom slamom ili nećim poput toga. Moramo skinuti i šlape i ostati u čarapama ili bosi. I to važi za sve, kako učenike tako i učitelje i goste.
Djeca sjede na podu što je ovdje uobičajeno. Slijedi pozdrav djece gostima, a posebice gostu iz Hrvatske. Predstavljam se i ja njima. Djeca me upoznaju uz smijeh s onime što će se raditi, a i predstvljaju mi uobičajeni jelovnik. Sve to su sami napisali na jednom papiru A3 formata i poklonili mi za uspomenu. Naravno, pisano je japanskim pismom. Tu je i pjesma posvećena učitelju igoa iz Hrvatske.
Na ploču se postavlja magnetna pokazna ploča 9x9 i Yasuda-san uvodnim satom pravila pon-nukia. To je nešto poput našeg prvoga predstavljanja igre djeci u trećim razredima početkom školske godine. On to izvodi uživljeno uz nastojanje da se igra s djecom. On naprosto uživa u tome. Djeca surađuju, prate ga, a on ih često i proziva na ploču uz zadatke vezane uz zarobljavanje kamenčića.
Yasuda proziva djecu da jedan po jedan igraju po jedan potez igrajući tako ren-go. Tu je bilo zanimljivo uz skoro stalno navijanje djece, došaptavanje, galamu.
Završila je i ren-go partija i Yasuda postavlja mene uz ploču protiv djece koja se bore u ren-go nizu, ali uz starijeg voditelja, koji može prekinuti igru kada vidi da može zarobiti meni kamen ili grupu s dva poteza za redom. Nisam dobro shvatio taj zadatak od Yasude i izgubio kamenčić na prvom redu sa dva uzastopna poteza.
Sada Yasuda-san kaže djeci da izvade papire i nacrtaju ploču 9x9. Kamenčića imaju dovoljnu i kreću igrom pon-nukia do kraja rada. Kako koja partija završi djeca idu za oznaku pobjede krugom na svom papiru kod Yoko, a za poraz označen s 'x' kod Yasude. To je bilo pravo natjecanje, pa su neka djeca izazvala i mene za partiju. Na kraju Yasuda rukom piše priznanja (nešto poput naših diploma) za učenika s najviše pobjeda, pa sa samo jednim i dva poraza i svečano poziva one koji su to ostvarili i dodjeljuje im priznanja. Priznanje dobiva i onaj koji je odigrao najviše pobjeda, pa i onaj s najviše poraza.
Slijedi srdačan pozdrav.Mašemo jedni drugima dok god smo u vidnom polju. Bila je to osnovna škola Takamori-istok.
Na redu je srednja škola Takamori-istok koja je u blizini osnovne. Slijedi poznata procedura skidanja obuće. Djeca čekaju u dvorani. Yasuda-san ukratko govori o onome što će se raditi i upoznaje učenike s Hrvatskom, jer već je naučio bitne stvari te materije.
Red je na meni. Slijedi intervju, tj. veliki broj pitanja. Trebao sam odabrati cool-dečka, pa najljepšu djevojčicu. Pitali su me kada sam počeo igrati, te zašto sam odlučio igrati igo. Kada su pitanja iscrpljena igra se ren-go u koji smo svi uključeni, pa sam jedan potez odigrao i ja.
Završetkom aktivnosti odlazimo na ručak sa učenicima škole. Jede se po tradicionalnim japanskim pravilima, ali se sjedi na stolicama koje su u sadtavu stolova i postavljaju se za sjedenje vijčanim postavljanjem u položaj u kojem se mogu koristiti, jer su inače pod stolom. Još jedan način štednje prostora.
Odlazimo put Takamori-centra. To je ponovo nešto duži put ali sada sa planina u kotlinu.
Dolaskom u osnovnu školu Takamori-centar imam osjećaj kao da smo prerano došli. Prima nas ravnatelj i daje nam raspored aktivnosti kopiran na A4. Čekamo da se sve još pripremi i malo kasnimo prema rasporedu, što me jako čudi s obzirom na pedantnost Japanaca. Ovdje je velik broj djece. U planinama je očito manji broj djece.
Na pokaznoj magnetnoj ploči Yasuda-san odrađuje kratko o igou, a usput upoznaje učenike s Hrvatskom. Postao je pravi promidžbeni stručnjak za Hrvatsku. Dobivam osjećaj da nije indiferentan za ljepote Lijepe naše.
I ovdje igramo pon-nuki u kojem ja igram protiv učenika kao i u osnovnoj školi istočnog planinskog dijela Takamoria. I ovdje sam opet pogriješio. Izvršio sam dvostruki napad, a oni me zarobili s dva uzastopna poteza.
Sada slijedi posebna zanimljivost. Učenici igraju protiv učitelja ren-go pon-nuki. KOjeg li veselja na kraju kada pobjedu slave učenici.
Na kraju se ja obraćam djeci. Uradio sam to originalno na hrvatskom jeziku. Rekoh: 'Neka djeca čuju kako zvuči hrvatski.'. Pozorno su me slušali, mada nisu razumjeli niti riječi. Izlazeči iz dvorane mašemo si rukama i ja prilazim bliže i slijedi srdačno udaranje petica. Na kraju i moj naklon cijelom događaju. Ovdje to razumije i cijene. Kada to ćinim kod kuće nekima sam čudan. Pa, zar nije divno zahvaliti se na lijepom događaju. Kome? Pa, onome što mi ga podari.
Bila je to moja poslijednja aktivnost moga boravka ovaj puta u Japanu. Ostao je još posjet gradonačelniku Takamoria i let za Tokio, te potom Frankfurt i Zagreb.
Sjedim sada kod kuće; premećem još sviježe uspomene. Volim ovu divnu igru, koju mi ovdje zovemo go. Prenosim znanja o njoj djeci i svakome tko je želi naučiti. Već je veliki broj ljudi koje sam naučio ovu igru. Zadovoljstva mojih učenika ovom igrom meni su nagrada. Stekao sam tim radom prijatelje i u Japanu. Vidim one koji to vide kao i ja, koji vole djecu i igraju se s njima učeći ih nekim mudrostima, na način kako to djeca rade. Zahvalio bi se i ovim putem onima koji mi omogućiše ove divne trenutke. To su članovi Nihon-Ki-ina glavne japanske organizacije igo-igrača, igrači igoa Japana, pa i čitavom Japanu koji je svojim sustavom života iznjedrio ono po ćemu sam sve to i doživio.
A sada i ovdje redovni blogerski pozdrav Mladen
P.S. I kada me obuzmu osjećaji velike zahvalnosti skoro da zaboravim na mnoštvo veselih i razigranih bića što mi ih ovdje vrapcima nazivamo. Hvala i njima jer i oni ćine ovaj moj svijet, a blogeri dragi i vaš, priznali to ili ne.
Post je objavljen 18.06.2004. u 21:08 sati.