Kažu kiši, sumorno, tužno, dosadno...sivilo, a ja oslikavam bogatstvom boja iz duše sve što me okružuje. Duša mi je čista i bistra kao zora, plava kao nebo u očekivanju Sunca koje kuca i pita ga: " Smijem li zasjati u tebi ? "
Učinit ću misaoni korak i poljubiti te baš sada, da sada...osjećaš li snagu moga srca.
Tužno je odlaziti tebi u mislima, tužno je živjeti onako "svakodnevno" uz drugog čovjeka , podastirat mu tijelo, a voljeti tebe. Laž...trebam li osjećati krivnju? Ne znam, zbrka duše, srca, tijela, očekivanja.
Ali ti si Ljepota, ti strujiš, živiš i spavaš u mojoj kutiji snova.
Samo misli, sada imaš samo moje misli i neka mi Bog oprosti što u tišini sobe koju dijelim s njim osjećam samo tvoj dah...Neka mi oprosti što svaki puta kada pogledam sivo, vidim crveno, jer me nadahnjuješ. Neka mi Bog oprosti ako je ova Ljubav grijeh...a, može li uopće Ljubav u bilo kojem svom obliku biti grijeh?
Post je objavljen 13.04.2005. u 11:17 sati.