Evo me. Nije me bilo neka dva tjedna. Fizički sam bio tu, ali glavom jako daleko. Nekako sam "spor" ovih dana. Sve bježi oko mene, svi nekamo trče a ja ih gledam sa nemarnim smješkom na licu kao iz nekog drugog svijeta, kao u nekom filmu. U petak kada smo izašli van jedva da sam se micao. Svratili smo standardno do Melina gdje je već neko vrijeme baza i mjesto sastajanja bez ikakvog posebnog dogovora. Sviđa mi se ekipa koja se nađe gore. Nekako, tu se svi skupimo da bi bili različiti, to nam je jedino zajedničko. Mnogo je večernjih mjesta u gradu gdje se skuplja ovako puno ljudi, mladih, no ovo je jedino na kojem se možeš osjećati ugodno, da nisi sam u masi. Pio sam pivu, samo jednu sam popio, premda je ona više mene pila. Ne znam zašto, ali nije mi pasala. Malo sam pričao sa Lennonom (sorry, znam da ne voliš da te tako zovu) o nekim lijepim danima, sunčanim. Malo o ljetu, malo o blic putovanjima kada samo skupiš sve čisto iz ormara i kreneš, bez love, samo da ideš. Dogovarali smo se za neki roštilj u prirodi. Prvi bi mogao biti već ovaj, nadolazeći vikend (prijateljici je rođendan), pa se priča o Jarunu na cijeli dan. Ako nas vrijeme ne posluži, prebacuje se za sljedeći vikend. Nadam se da će uspjeti.
Onda je došlo nekoliko momaka u plavom, oni koji provode zakon, te nas počelo tjerati jer je "bilo kasno". Kasnije se društvo nakratko razišlo, i neki od nas su završili na Opatovini sa dvije gitare i nekoliko pijanih virtuoza. Bilo je ugodno. Ne znaš ljude, niti imaš potrebu za posebnim upoznavanjem, ali se ponašate kao stari prijatelji. No kada je gitara zasvirala, sve ostalo nije bilo važno. To trzanje, tih šest žica stvarno čine čuda. Naravno, ne smijem zaboraviti prste koje prebiru po njima. Nadam se da su svi ti, za mene virtuozi, svjesni koliku umjetnost posjeduju u vlastitim šakama.
Nakon nekog vremena i tu su se pojavili momci u plavom, pa su nas zamolili da budemo samo malo tiši. Poslije toga nas je zvao drugi dio društva, te smo svi zajedno prešli na Ribnjak do već tradicionalno petkom Purgeraja. Tu su kratko gitare opet zasvirale, a onda smo ušli. Petkom inače svira neki bend live, no ovaj petak uz svu tu galamu, bio je tih. Dani žalosti još nisu prošli. Svi se još sjećaju, po meni, najvećeg velikana našeg doba. Mislim da se to i među nama prilično osjetilo.
Tu sam sjeo kao posađen i ostatak večeri proveo promatrajući ljude. Također interesantna galerija likova. Kako volim reći, kao da ih je sam Dali crtao. Pri početku večeri sam mislio ako izdržim do jedan ujutro, bit će dobro. Došao sam doma u pet i to nakon što smo se počastili sa jednim velikim, vručim i masnim burekom od mesa. Ovo mi je bio "najsporiji" izlazak ikad i baš mi je bilo ugodno.
Iskreno, nemam pojama zašto ovo pišem (opet). Nadao sam se da će moje pisanje kao ventil opet proraditi i da ću se vratiti u pravu brzinu. Čak i ovaj tekst pišem polako. Malo mi tipke bježe pod prstima, ali ipak skoro je pol četri ujutro. Odoh spavati opet sa nadom o snovima, a ovo ću ujutro objaviti. Ostanite mi lijepi i pametni kao i uvijek te pazite jedni na druge.
Post je objavljen 13.04.2005. u 09:31 sati.