evo vec dugo ramisljam da li da objavim neke svoje priče..i nisma tila..bojala sam se da me ne bi ismijali i sto ja znam..ali evo smogla sam hrabrosti ,valjda..jos nisam sigurna..a uglavnom nasla sam ove pricice koje sam napisala prije 100god ali nikada nisam smogla hrabrosti da nekome dam da ih procita..tako da ljudi moji danas vam otvaram svoje srce..a ako vam se svidi mozda dobijete i nastavak ;))
Stajala je uz veliki crni ljes opraštajući se od svoga voljenoga. Oko nje je stajalo toliko ljudi,a ipak nikad se nije osjećala usamljenijom.Nije znala što će sada..Jedino je bila svjesna da on vise neće biti s njom. jer život tužne priče piše i svakog različita subina čeka,zbog njegove njega nema više..dok ona nastavlja dalje..sama i u strahu..Danas odlazi daleko da zaboravi sve sto prije..jer samo je zbog njega ostajala u ovom gradu.. U gradu u kojem više nije imala nikoga..U gradu u kojem više nije znala što da radi.Više ništa ne zna..ne zna što da radi..kako da se snađe bez njega..jer je on uvik bio tu.. on joj je pomagao u svemu što je tribalo..sve zapreke u životu zajedno su savladavali..on je bio njena zvijezda vodilja..njen anđeo čuvar..on je bio sve ono što je trebala..Zbog njega nikad nije bila sama,uvik je bio tu za nju..a sada..nema ga više i morat će se sama snaći.. Ovaj put u bitku protiv života morat će krenuti sama..bez ičije pomoći svojim putem.. bojala se,ali znala je da će on biti uvik sa njom..u njenom srcu..u očima njihove bebe.. u njenom smješku..sagnula se još jednom nad tjelo,poljubila ga jedan posljednji put..i tiho mu rekla..mali moj,samo sam tebe voljela i htjela...sa suzama u očima krenula je dalje.. ni sama ne zna gdje..a ni kako.. polako je nestajala u daljini..pogledom ju je ispraćala njegova majka..koja je sarkastično svojoj prijateljici prišapnula-mogla je ostati još kraće ostati..