[s dva dana zakašnjenja]
S jedne strane me oko moje šareno terorizira Palčicom, a s druge strane zvone vjenčana zvona za Čarlsa i onu njegovu novu-staru Devu. Draga moja jede čips i hipnotizirano bulji u TV ekran. Ona i frendica se šprdaju na račun kraljevske obitelji i uživaju kao prase u malo blata. A meni dosadno. Kaj ja znam... Meni je to tak nekak... a kaj ja znam...
Okrutno šiban kičem, neukusom i patetikom odlučujem stati na bastion zdrave ljudske logike i razuma, okrećem se drugarici tipkovnici i pokušavam nešto smisleno napisati. Ali kako, kad sviraju flaute u kapelici svetog Džordža. Kako, kad golub Žakimo spašava Palčicu od princa žabe. Težak je život umjetnika u Hrvatskoj na početku novog milenija.
Kako pljuvati po estradi i političarima, kako vrijeđati manekenke i fudbalere dok animirani slavuj poje ljubavnu pjesmu kreiranu u Varner Bros labaratorijima. Savršeno izbalansiranu kako bi mogla isprati mozak mojem smeđookom telencetu i njenim vršnjacima. Suze mi na oči idu. A onda teror... Slije, lutkice, torbice, šminkice, žvakice. Sve sa likom Palčice i sličnih junaka i junakinja postmodernističkog kaubojskog kapitalizma. Andere ariva... troši, troši...
A ti truli bogati kapitalisti su zli, pohlepni, vaki-naki, a mi smo dobri, naivni, pošteni. Budući prilika čini lopova, očito je da još nismo imali prilike biti zli, pohlepni, vaki-naki. Neka, sutra je novi dan, ima još nade. Možda će jednog dana neko zavidno siromašno piskaralo sijati otrov po papiru ogorčen na naše ničim zasluženo trulo bogatstvo.
Ali pustimo mi sada princa Čarlsa i englesku kraljevsku obitelj. Ljudi žive svoj život i nisu krivi oni što neki debil u južnom Essexu oće znat do u detalje kako se njegovo veličanstvo po drugi put oženilo.
Jedino mi nije jasno zašto bi to trebao znati Jozina iz Like. I kako će to pomoći njegovoj kravi Šarulji koja će na vječna lovišta ili na ražanj kod strica Milana, jer dok ovo pišem Lici se nezaustavljivo približava cisterna jeftinog mađarskog mlijeka, prirodno proizvedenog u labaratorijima modernih dr.Mengelea, izmuženog i ekstrahiranog iz krava muzilica, pravih superjunakinja novog doba koje, zbog hormonalne prehrane i raznih genetičkih điđi-miđi sranja, imaju krila i perje, dižu petsto kila u benču i daju po trista litara mlijeka dnevno bez da se uznoje. I pjevaju: kolko nas ima, jebote kolko nas ima... Zajedno s pilićima od šezdeset kila, bez krila, ali s runskom vunom, kljovama i kopitima. Uzgojenim za Mek donalds u pet do osam dana.
To je napredak, drugovi i gospođice, a ne ovo kod nas... Doli nazadna politika. Doli domaća hrana i crveni obrazi zadihane dječice. Živila globalizacija pretilih i anoreksičnih debila i imbecilnih polukretena zavaljenih u fotelje, živila komercijalizacija svega i svačega, živila Nova TV i RTL. Živili mi šta pušimo sve šta nam optički kablovi donesu u tranzistore, koji dalje šalju sliku u diode. Ili tako nešto. Živila kiša šta nas je ove subote prikovala uz TV, jer da nema nje sad bi žvakali ćevape na nekom gruntu u Zelini. Ili hrdali grah na Sljemenu. Disali svježi zrak.
A Neven kaže da to uopće nije in.
Kao ni zdrav razum.
A kaj ja znam... Ne bi se štel mješat.
Post je objavljen 11.04.2005. u 11:07 sati.