Kao što sam neki dan bila sretna jer se situacija razriješila, tako sam danas nesretna. Odlučila sam vikend provesti odmarajući se psihički i fizički ali onda je došla ta kobna noć. Sanjala sam da stojimo potpuno sami na obali široke bistre rijeke. Šutimo, poput stranaca. U jednom trenutku se okrećem i odlazim ali on me zaustavlja. Zagrli me, poljubi i kaže mi da ću birati imena našoj djeci...
Nikad nisam u vezama gledala daleko u budućnost, svaki dan sam iskorištavala najbolje što mogu i znam. Probudila sam se uplakana. U tom trenutku sam osjećala toliku ljubav prema njemu, kakvu nikada nisam osjećala prema ikome. Željela sam ga nazvati, reći mu koliko mi je stalo, koliko mi nedostaje i koliko ga trebam... Nisam nazvala, prevladao je prokleti ponos, bol i razočarenje zbog svega što mi je učinio. Ionako mu ne bi ništa značile moje riječi.
Post je objavljen 11.04.2005. u 11:10 sati.