Priznam kad sam pogriješila. Pročitala sam svoj jučerašnji blog i dogodilo se nešto što se rijetko događa - bilo mi je drago što sam popljuvala samu sebe! Jer sinoć se dogodilo pravo malo fatimsko čudo, onakvo kakvo samo Hrvatska može prirediti. Hrvatska to smo svi mi, zar ne? A ova nogometna Hrvatska je vrlo slična meni ... odličan primjer su davni srednjoškolski dani: iz testa dobim 1 i onda tek imam motivacije zagrijati stolicu i ispraviti to na 4 ili 5.
Rekla sam kako se svi potajno nadamo čudu. I tako je i bilo. Gledam tu tekmu, strepim, bojim se da nam se ne dogodi što se bugarima dogodilo protiv švedske, ali u srcu se nadam da ćemo im skinuti taj žabarski osmijeh s lica. A kad ono prvo poluvrijeme - očaj! Još taj autogol al se tješim pa ajde bar smo ga sami sebi dali, nisu oni. I suosjećam s navijačima koji su iskeširali lijepe novce da bi gledali seosku ligu kako se brani od big bad wolfa. I s punim pravom viču "igrajte pederi".
Što god da im je Barić rekao u svlačionici, ili što su sebi sami rekli, ili molitve koje su molili, je upalilo. To je bila skroz druga momčad! Kad je pao drugi gol za nas ja sam tako vrištala i skakala da je moj bolesni želudac proradio i skoro sam povratila. Kad smo primili drugi, rukom igrani, gol bojala sam se da se dečki ne raspadnu, molila samo da održe taj izjednačeni rezultat. A ona sučeva nadoknada - i skoro, ej skoro...!
Kako bi bilo dobro da prođemo u četvrtfinale! Neću moliti svog sveca, sv.Nikolu, jer mislim da ima pametnijeg posla nego da se bavi nogometom. Ali ću se i dalje u srcu potajno nadati... dee dee
Post je objavljen 18.06.2004. u 08:51 sati.