- nešto novo?, čudio sam se ja, uobičajeno sam se čudio jer uopće nisam bio u toku s tim društvenim novotarijama. – ne baš... ali je riba ukusna i svježa. onakva kakvu ja nikad nisam znala pripremiti, nasmijala se. i ja sam se nasmijao, volio sam tu njenu autoironičnu crtu, i činilo mi se da sam se u nju, između ostalog, baš i zbog toga zaljubio. svirala je neka tiha glazba šezdesetih, podsjetila me na mladost. osjetila se neugoda u zraku, dovoljno dobro sam je poznavao i znao sam da je i njoj došlo neko sjećanje. odlučio sam prekinuti tišinu. – kako djeca?
- oh, dobro... sama briga. ali i veselje... – tiho je prošaptala. nisam je mogao gledati u oči jer sam vozio, ali sam predočio sjaj.
- kaže a. da te nešto treba oko fakulteta...
- mlada dama bi se tatici mogla javiti i češće, kiselkasto sam se nasmiješio.
- ali znaš da ona ima svoje obaveze, i ti isto nisi uvijek tu i...
– nemoj, prekinuo sam je. u pravu si, složio sam se. jer nije bilo smisla. nedostajala mi je moja a., nije odobravala moje nove veze, znao sam to, naročito ne ovu zadnju, obzirom da su gotovo bile vršnjakinje, ali nije se mnogo ni bunila. imala je svoj život, tako je to bilo od djetinjstva, nisam rastao s njom, ili jesam, ali vikendima, znala je da na mene može računati kad zapne s mamom, naravno da sam je razmazio...
- sad desno pa parkiraj, blizu smo, - rekla je kratko.
ugledao sam jedno mjesto, kao da nas je čekalo. ugasio sam motor i krenuo joj otvoriti vrata, no ona je već bila izašla. primijetivši moj upitnik nad glavom, nasmijala se pa kratko zaključila: - dragi moj, zapravo si jedini pravi gentleman kojeg poznajem.
- dakle, molim – pao je rukoljub, inspirirala me za gluposti kakve sam izvodio kao momak, uvijek smo se dobro znali i mogli nasmijati, ona je razumjela moj specifični smisao za humor jer je bio blizak njenom.
ušli smo, bilo je tiho, mirno, od desetak stolova tek dva puna, valjda nije bio dan od izlazaka, ma tko bi to znao u ovom ludom gradu i vremenu u kojem smo živjeli, zaista, kako se život promijenio unazad pola stoljeća... ulovio sam sam sebe u nekim mislima koje uopće nisam želio misliti i sam sam sebi u glavi zvučao kao neki djed od 150 godina. prekinuo me konobar...
- izvolite, dobro večer.
- ah... pa eto, prepuštam dami – izvukao sam se. zapravo nisam želio da primijeti da ne vladam sobom u potpunosti. čudna je stvar taj ego... muški ego...
- dama bira hm... neka bude specijalitet kuće.
- dobro. za popiti?
sad je bio red na meni.
- s obzirom da ne znam što je specijalitet, i to ostavljam dami...
- pogledala me s blagim prijekorom, ali smiješkom, da, naravno da sam se upravo ponio kao da imamo dvadeset godina, ali znao sam i da joj je drago što me vidi i da je hrana bila tek dio društvenog obreda.
- a donesite... ne znam... bijelo, chardonnay?
- odlično, gospođo.
- za go...? za gospodina isto, prekinuo sam ga. bio je neki mulac, jedan od onih napornih ljigavaca, nervirao me zapravo, iako nisam imao neki objektivni razlog. ali tako je to... netko ti sjedne ili ne, čak i oni prolaznici u životu, uklope se ili ne i dio su slike ili strše...
ponovno mi je misli prekinuo njen topli glas.
- dakle?
Post je objavljen 10.04.2005. u 23:52 sati.