Ja i istok smo se zapravo upoznali na zapadu.
Nismo se poznavali, ali smo se prepoznavali na ulicama, na uglovima, u masi.
Prepoznali smo se i jednog dana, bio je ožujak, na kolodvoru jednog tuđeg grada.
Ja sam putovala iz svog studenskog života na sprovod u svoj djetinji život.
On je putova iz svog istočnog života, u svoj zapadni.
Prepoznali smo se kraj šaltera broj 1.
Bio je jedino poznato lice u masi, na kolodvoru.
Pozvao me na kaFu, kako bi zajednički ubili vrijeme čekajući vrijeme za polazak.
Vozili smo se satima, on na zadnjem sjedištu, ja na prvom.
A onda smo se vozili sprijeda.
Ne sjećam se riječi, riječi, riječi...
Rastanka nije bilo. Jednostavno smo otišli. Svatko u svoj život.
Par tjedana iza. Opet smo se prepoznali na istom šalteru, istog grada, istog kolodvora.
On je putova istok-zapad, ja zapad-istok.
Ja sam putovala, opet na sprovod, bili su to dani prelaska preko splavi.
On je putovao u svoj život na trenova, a onda se susreo s brdom, u prometnoj, kako bi stigao sasvim slučajno na kolodvor u tren u kojem sam ja bila tamo, na šalteru broj 1.
Fucking romantično.
I nije ga bilo mjesecima.
Pronašao me samu, u masi, kad boljela me kičma jebeno, i samo što nije otkucala ponoć za neku novu godinu koja slijedi.
Pozvao me da krenem s njime.
Nisam krenula.
Htjela sam gledati vatromet.
Opet sam otputovala zapadno. On je ostao istočno.
Vratila sam se jednom.
Vratio se i on.
Opet me našao u masi.
I tad je krenulo...
I traje... još uvijek između kolodvora, aerodroma, rastanaka, sastanaka..
Bilo je to na jučerašnji datum...prije nekoliko godina.
Post je objavljen 10.04.2005. u 23:10 sati.