Da bih uistinu osjetio tebe,
uistinu vidio ono što jesi,
ne uspijevam koristiti samo
razum...
To je nedovoljno, površno,
ograničeno, blijedo...
Pokušavam te osjetiti svime
što nosiš u sebi...
Zato te promatram u dodiru...
u oprezu usana dok polako
prinosiš šalicu vrelog čaja...
u hirovitim prstima što
ukroćuju nestašni pramen...
u laganom stisku ruke,
trncima utkanom pozdravu
na mom dlanu...
Zato te slijedim u očima kojima
zamišljeno zuriš kroz prozor...
čijim sjajem ocrtavaš smješak...
čijom nježnošću razapinješ mene...
čijim skretanjem šapućeš o nesigurnosti...
u sebe, u mene, u nas...
Zato te slušam dok plaho dišeš...
dok u plamu vičeš iza rumenog vela...
dok tišinu razbijaš melodijom smijeha...
dok ispisuješ sebe oko mene,
kroz mene i u meni...
I zato te čeznem...
zato te žudim...
zato te snivam...
zato te u sebi imam sve više i više...
I ne postoji način da to više spriječim...
ne postoji način da zatvorim sebe pred tobom...
......
... ne postoji način da te ne volim.
Ovi stihovi su posvećeni Snježani zbog koje sam shvatio koliko zapravo
nekoga možeš voljeti
Post je objavljen 10.04.2005. u 22:05 sati.