„Dvanaest ljeta je imao, da, sjećam se, i oči sjajne kao dan... al jednog dana je otišo u nepovrat, da nekoj drugoj otme san... uhvati vjetar i pitaj dal poznaje njega... godine lete i nestaju u nepovrat a prošlost tiho krije sve... al ljubav prva uvijek ostaje ko sjećanje na davno izgubljene sne... uhvati vjetar i pitaj dal poznaje njega...“ (original pjesma je Jure Stublića, a ovo je „moja izmjenjena verzija“)
Zašto ovo...? eto tako, danas sam vidjela svoju prvu ljubav... (mislim,bilo ih je prije njega al on mi je prva PRAVA ljubav...) i dođem kući i čujem pjesmu... i stanem sada razmišljat kako sam ja njega voljela... i vidim da ga još volim... mislim, nije to neka ljubav, ali nemogu ostat svoja kad ga vidim... sve me neki trnci prođu i sjetim se svega što smo prošli... i vidim da mi nedostaje sve ono njegovo:onaj njegov pogled ispod obrva, vragolasti osmjeh i prkosne prošaptalice kad bi mu netko nešto prigovorio... I često puta se pitam zašto je sve to među nama ispalo tako kako je ispalo. Voljela sam ga. Volio me je. Ali izgleda da se nikad nismo voljeli dovoljno jako i u isto vrijeme... Je li vam se kada tako dogodilo??? Da nakon nekoliko godina shvatite da nikad niste prestali voljeti nekoga za koga ste bili uvjereni da je samo uspomena (moja prva ljubav, moj prvi prijeđen most)...? neznam zašto sad ovo pišem, ali eto. Nešto me puklo i eto. Znam da on ovo neće pročitat... da oće ne bi ovo sigurno napisala... nakon svega šta je bilo nebi mu sad mogla reć da bi ja opet s njim... ženski ponos... ;) hehe.
Pusa GXXXX,misli ti o meni šta oćeš,al uvijek ću te bar malo voljeti!!!
Post je objavljen 10.04.2005. u 19:23 sati.