Počeo pa prestao sa pisanjem, kao već toliko puta do sada.
Sasvim očekivano dakle, i bez "novogodišnjih odluka" ipak nastavljam kampanjski svoje misaone "projekte".
Eh, kad se samo prisjetim kolike su moje spisateljske ambicije otišle s vjetrom. Otišle ili još uvijek možda lelujaju po bazenima podsvjesti... Sjećam se kako sam još davno akumulirao svoju prvu knjigu (prvu ili neku nakon prve, kad već jednom stasam kao pisac). Trebala se zvati "Plićak trenutne neozbiljnosti".
Zvuči li zanimljivo? Zvuči li poznato? Ili naprosto, samo zvuči...stvarnošću mojeg duha.
Ako zvuči "poznato", onda je to zbog parafraze (oponima, suprotnosti, ne znam pravu stručnu riječ?) naslovu -
"Bespuća povijesne zbiljnosti"- znate već kojeg autora.
Ne, moj naslov nije inspiriran autorom, kao ni njegovom tematikom, već pod okriljem te i tekve (te i tekve - eto vidite što znači biti oslobođen utjecaja!) konotacije refleksnih doživljaja u rasponu samog naslova.
Stoga bi moja knjiga mogla biti vrlo neozbiljna gledajući u kontekstu one prve - preozbiljne.
Ali puka suprotnost naslova krije svojstvo kojemu sam tako sklon. Ono je možda cabaretskog tipa ali od njega živiš kao pjesnik, pisac, zanesenjak. Svojstvo zaljubljenosti u trenutak "u kojem možeš shavtiti cijeli svijet" ali ne možeš napraviti ništa.
Možda zato što tvoje shvaćanje nije samo poruka svijetu već poruka tebi samome a trenutak u kojem primaš tu poruku nagoni te na ples pokreta i grimasa, koji sa strane zabavlja svekoliko gledateljstvo a zapravo tek rijetki vide tvoje bolno koprcanje u plićaku.
Bolno ili ne, zbiljnost je i (ili) neozbiljnost.
Jednako tome kao i ljubav, nagoni na igru, na grijeh na ovisnički odnos razmjene aktivnog i pasivnog izvršitelja ljubavanog užitka.
Ta pjesnici pjevaju o boli, kroz isti taj ovisnički odnos, zazivajuči mač nad krunom cvijeta, kako bi njihova himna nadahnula neka nova stvaranja.
Do nekog novog stvaranja gospodo....
Post je objavljen 10.04.2005. u 12:15 sati.