Ljudi koje je vrijeme zaboravilo. Minijaturna bića s lubanjama
manjima od naših potekla su od drevnih čovjekovih predaka.
Bili su visoki jedan metar i naseljavali su izolirani otočni svijet.
´Najprije smo mislili da se radi o djetetu,
možda tri godine starom.
No kad smo bolje pogledali, pokazalo se da sitne,
krhke kosti što su ležale na tlu u
prostranoj spilji indonezijskog otoka Flores
pripadaju potpuno odrasloj osobi (ženskoj),
oko metar visokoj.´
Taj kostur bio je karakterističan za čitavu populaciju malenih bića.
Njezini ostaci pronađeni su zajedno s kostima drugih šest
malenih bića na Floresu, gdje su kamenim oruđem lovili sve,
od golemih štakora do komodskih varana, i to s mozgom
manjim od čimpanzina.
´Otkrili smo novu vrstu čovjeka!´
-HOMO FLORESIENSIS
Taj sitni ljudski rođak živio je prije svega 18.000 godina,
u vrijeme kad su se suvremeni ljudi – koji su bili poput nas –
selili diljem svijeta.
Ne redi se samo o malenom stasu i masi procijenjenoj
na oko 25 kilograma, već i o začudno malenom mozgu
čija je zapremina bila više nego triput manja od one
suvremenog čovjeka.
Takav patuljast rast često je sudbina velikih sisavaca
koji ostanu izolirani na otocima. Ondje se obično susreću
s manje grabežljivaca pa veličina i snaga postaju manje važni.
Osim toga, uz nedovoljne količine hrane na malom otoku,
veliko i kalorija gladno tijelo postaje teret.
Ta je vrsta postojala uz suvremenog čovjeka prije
samo 13.000 godina, no možda potječe od vrste Homo erectus,
koja se pojavila prije oko dva milijuna godina.
´Kad opazite žućkastu kost, prvo pomislite
«Moram usporiti».
Samo je na trenutak spazite i već pomislite:
»To bi mogao biti moj predak!»´