Ukus je poput stražnjice - podijeljen. Ipak, ovo jutro nije bio po Marijaninu ukusu. Sanjala je nešto ljetno, u okružju bazena i palmi, bogato uređenog interijera, zanosnog vidika i nježnog, njegovanog zelenila. Stvarnost je nudila sasvim drugi vidik - preveliku sobu i dan ispunjen obavezama. Lijeno se potegla po nevelikom krevetu nakrcanom mnoštvom plišanih igračaka, koje su tamo mogle biti otkada je Vjeko svečano istupio iz njenog života. Iako se činilo da se povijest još jednom ponavlja, i da će se njih dvoje ponovno sretati, ovoga je puta svoju nezasluženo dobivenu samotnu slobodu odlučila provesti drugačije: u društvu sa sobom, uz nadu kako neće potrajati zauvijek.
Iz grada se vratila s dvije cvatuće teglice koje je nježno smjestila na prozor i pomno zalila kako bi se krasno crvenilo, koje joj je prodavačica najavila, što prije oglasilo na sivom vidiku njezinoga prozora. Iz druge je vrećice, zaintrigirana vlastitom hrabrošću, izvadila haljinu s uzorkom pastelne psihodelije. Pristajat će joj, a bit će valjda i zgoda da je obuće, zasja, kad iznova odluči dati svim lokalnim biserima šansu da je oduševe. Ma, kvragu, dat će šansu i prijateljicama da je spoje sa zanimljivim momcima, jer nema boljeg do testiranog uzorka osobnosti. Vlastito je mudrovanje nije vodilo daleko. Možda u ljudskom rodu ipak ima neki lokalni mudrac koji će ju navesti na put prosvijetljenja, a ne novu putanju sudara.
Uglavnom.. dani su se vukli, brojevi mobitela frcali, slike internetom slale naveliko, a dani prolazili u uvijek novim osmišljavanjima sebe. Začudila se koliko je sposobna osjećati se svojom, djelovati sebi tako važnom, no u ogledalu ipak lažnom. Drugi bi opazili ponešto, odaziv je bio dobar, ali ponuda nikakva. Morala si je priznati: prilika za normalan odnos opadala je s brojem izložbenih primjeraka uvedenih u njezin život i godinama, njihovima, njezinima i ovom tekućom. Bilo je opasno nadati se, jer ljeto se bližilo.
Došlo je i ono, nemoguće vruće i zagušljivo, užarenog asfalta i ulica nakićenih prigodno razgolićenim bipedima. Uočila je da nije samo ona radila na sebi mjesecima kako bi mogla, dostojanstveno i mirno, sjesti na kavu. Samo, ljudi ono nje su sjedili okruženi drugim ljudima, a ona nije dizala pogled s knjige. Protekli tjedni, toliko nakrcani elektrificirajućim snovima, nedovršenim planovima i verbalnom insuficijencijom s ove ili one strane stola i kreveta, smirili su je. Pokoji hormonalni vrhunac opet će pasti, kad-tad, to je prednost njezinog ženstva. Predala se zamamnom Pullmanovom pričalaštvu i odustala od potrage za svojom daemonom. "Ionako, ako zbilja ima više dimenzija, možda si ova pitanja postavljam u krivoj?" Nespremna i nesvjesna okoline, nije opazila da je jedne muške oči motre drzovito uporno.
Ulaziš u njezin svijet mirno, sakriven od njezina pogleda. Dok je sjedila za stolom i brčkala po stranicama čudno našarane naslovnice, ti si, zgrožen svime tiskanim što se ljudima činilo hipnotički zanimljivim, gledao s pažnjom. Učinilo ti se da ima neobično mirne i tople oči te da joj osmjeh nekako mirno uokviruje lice, kao da se osjećala strancem. Kao i ti u njezinu pogledu. Pogledao si ju, dapače, gledao si u nju. Sjećao si se svakog mogućeg ljeta koje si, otuđen i samodostatan, provodio u obiteljskoj kući na Pagu. Nekako ti se nije činila primjerkom natkomada, ali bilo je nešto u njoj, nešto što te natjeralo da zapališ cigaretu i svaki udah nikotinskog dima posvetiš tome da je dotakne.
Smetao joj je dim.
Okrenula se leđima, no prije toga krajičkom je oka zahvatila momka koji ju je gledao. Obična, mala stvarca sjajnih očiju; nečija omiljena igračka, jamačno.
Gledao si je svojim kristalnim očima svjestan da je upravo došlo do loma. Prosuo si bodove koje nisi imao. Da si malo pričekao, možda si je mogao upitati za novine, ponuditi joj riječ ili necijelu rečenicu, dodir glasom? Nešto na što bi tvoje prijateljice bile ponosne. Možda si je mogao učiniti stvarnijom no što jest. Prevrćući kutijom po sivoj plohi, pitao si se, ima li smisla?
Popila je svoju cappuccino i zatvorila knjigu. Pogled s druge strane i dalje je bio na njoj; razgolićenih komadića, ne samo leđa, željela je krenuti. No neko joj magnetsko polje, novoformirano po filmskim uzorcima, to nije dopuštalo. Smrznula se kad je shvatila da je gledatelj došao do nje i da su žedne oči najljepši komad nebišta koji su famozni anđelski nebeski kristaloresci mogli izbrusiti.
Demon na mom ramenu više ili manje, presvlačim se redovito, možda upali - pomislio si tren prije no što si se odvažio pristupiti njezinom stolu.
"Frka-panika! Ovaj je djelovao kao da ima smisla naći se s njime još koji put - takav divan glas i pravilne crte lica, a može pričati - štoćejojsamocurereći - vrijedan svakog brušenja peta i depilacije jermajkemi lebdim - ma gdje ga nađe?!"
Trome zrinjevačke platane pričinjale su se sneno palmovitim dok su hodali ispod njih. Svjetlost, koja ju je sjećala na vilenjačku šumu prošle zime, ponovno je cvala na njihovim ogoljelim granatim batrljcima. Ukoliko izbjegne samozapaljenje ponukana nevjerojatnom navalom dopaminskih šuteva, ukoliko ne odleti u neku drugu, nužno lošiju, stratosferu, možda se ovaj čovjek iskaže kao pravo pitanje za dolazeće sutra. Pravih odgovora ionako nema.. Plavkasti je komadić njezine haljine ustuknuo pred zemljanim tonovima blaženstva koji su joj ugodno punili utrobu. Zemljana je egzistencija postala osmišljenom. A tramvaji, nikad je nije manje zanimalo hoće li ih biti.
Ljetna je večer odisala spontanim mirom dviju uravnoteženih aura koje su se, negdje u eteričnim sferama, već odavno imale naći. Ponekad, samo ponekad, zemničko je bivstovanje imalo ovako vedar okus horizontom otvorene vječnosti.