Beograd by Denis Lalić, text sa najviše glasova - link ka stranici
I tako, Mesić bio u Beogradu, ispričao mu se njihov predsjednik, popili cugu i, kao, sve kul. Onda su ga ovdje napali da koji mu je kurac, kako se može družiti sa Srbima i tako dalje.
Bio i ja tamo nedavno. Samo, meni se nitko ni za šta nije ispričavao, a ni je ikome. Jednostavno, nije bilo potrebe. Jer, zašto da mi se ispriča tip koji je, kad je počelo cijelo sranje, imao deset godina?
Ili, žena kojoj je Sloba uništio pola života. A krenulo joj genijalno, otvorila nekakvu firmu, počela zarađivati, udala se. onda počeo rat.
Ukratko, ljudi s kojima sam se družio ta tri dana Beograda mrze Miloševića više nego prosječni ljudi, Hrvati i katolici. Sad tu ide ona već otrcana fraza o uništenom djetinjstvu i mladosti, ali koliko god se ofucala, stoji.
Srbi su najebali isto kao i mi. Normalni kuže tko ih je zajebao, nenormalni bi opet ratovali. Ako netko ne primjećuje sličnost s Hrvatima, neka konzultira popa ili doktora s početka teksta.
Sad, što me fasciniralo u Beogradu? Idemo redom. Za početak, taxi. Bilo koja relacija, pa makar se radilo i, prevedimo, Jarun-Dubrava ne dođe preko petnaest kuna. Deset je normalna cijena.
A zašto me to toliko fasciniralo? Recimo, iziđete iz kluba ujutro u osam, ne znate gdje ste, znate samo da ste u Srbiji i gledate okolo. Di sad, u pičku materinu?
Onda skužite taxi, prika vas sidne i odvede do vrata za deset kuna. Je da se igra Schumahera dok vozi, ali bolje i to nego bauljati pješke po Beogradu.
Sad, znam da sve ovo zvuči kao priča o malom seljaku koji kao da je prvi put sjeo u taxi, ali za istu stvar bi vam u Zagrebu naplatilo stotinjak, a možda i više kuna. A jako je jednostavno, stvar je u konkurenciji. Imaju hrpu taxi-firmi.
A vratimo se sad tom klubu iz kojeg nas je taxi dofurao do hotela. Klub se zove Kućica. Kao i u većini beogradskih klubova (barem ovih u kojima sam bio) pegla drumnbass.
Do Kućice smo došli oko četiri ujutro. Naime, za razliku od Zagreba, a da ne spominjem Split, Beograd živi cijelu noć. Makar bilo pet ujutro, po ulicama ima nekog. I to ne par pijanih budala koji rigaju okolo nego ljudi koji su negdje bili pa opet negdje idu.
Tako kad smo izišli iz prvog kluba u koji smo upali oko deset, i kad se hrvatski dio ekipe već priprema na put doma, kao kasno je, Srbi su nas pogledali u čudu. Kao, tek je četiri, gde ćete?
Tu sam odlučio da su Srbi genijalni kad je zajebancija u pitanju i, naravno, zalepio s njima dalje.
A izišli smo iz kluba Likovne akademije. Genijalno mjesto na tri flora. Ulazi se u srednji u kojem je par stolova i šank, kat ispod, u podrumu, je disko s četiri odvojene prostorije, a kat iznad chill-aut zona sa zelenom i narančastom sobom.
Tu ekipa uredno rola i duva, a pošto je ured organizatora odmah do, ovi im jave kad dolazi murija. Organizatorima jave redari s ulaza. Dakle, stvar savršeno funkcionira.
Kao što rekoh, pičio je drumnbass, ekipa je bila vrhunska, a na špici su nastupili žongleri s vatrom. Ekipi to normalno, ali mi se Hrvati naprosto oduševili. Jer, u Hrvatskoj mi se slična stvar još nije dogodila, pogotovo u nekom klubu.
Stojiš tako zavidan, špicaje te sve živo, muzika genijalna, a onda odjednom svjetla odu off i počne show s vatrom. Perverzno dobro.
A bio bi red da napišemo nešto i o Beograđankama. Za razliku od Hrvatica, posebno Dalmatinki, Beograđanke ne misle da će zatrudnit ako ti se nasmješe.
Tako da sam na ulazu u klub doživio kulturološki šok. Naime, upao unutra i nakon pet minuta skopčam da ti svaka koju pogledaš vrati smajl.
Upadam frendu: "Jebote, kuva me po diska." "Kako, bre?" "Pa koju god pogledan, nasmije se."
Ovaj zavario. "Šta se kod vas žene ne smeju?" "Iznenadija bi se", kažem.
A kad se već ušprehate s nekom od njih, onda vam ego dođe na milijun jer, za početak, super izgledaju i super se oblače, puno originalnije nego Hrvatice, a drugo, obožavaju Dalmatince. Valjda zbog more-nostalgije ili nečeg trećeg. Uglavnom bilo je situacija da su me molile da pričam, nije uopće bitno šta, samo da čuju šprehu. Možete mislit kakav se dalmatinski-preserans u tim momentima odvijao. "A, ka, brale, ono, dopilotali tamo, a brale nas čavla za botune. i slično."
A iz kluba Likovne smo, kao što već rekoh, otišli do Kućice. Bilo je oko četiri kad smo upali tamo, a nikome još nije ni padalo napamet otići doma. Sad, klub se sastoji od ogromnog dvorišta u kojem rulja rola i duva jer u taj klub murija ne svraća, uopće ne kužiš da ima nešto iza tih vrata.
Sam klub se sastoji od prostorije od možda trideset kvadrata i šanka. Vlasnik je, zapravo, to bio uredio kao klub ali samo za svoju ekipu, onda je skužio da stvar radi pa je otvorio i za ostale.
Tako se njegov život svodi na ovo: ustane se oko pet(živi u potkrovlju te kućice), do deset se budi, u deset staje iz DJ-pulta i kad se klub isprazni, ide opet spavat. Genijalan život.
Tip, usput, ima genijalan smisao za humor. Oko pet, iz kluba su se začula tri pucnja, rulja vani se pobacala po podu, a iznutra se čulo glasno "HAHAHA!!" Tip je pustio to s CD-a.
No, o čemu se zapravo radi, uvjerio sam se ujutro kad sam izišao iz kluba i okrenuo se. Klub je stvarno nekakva kućica koja je na najboljem putu da se uruši, dvorište je puno smeća s par pasa koji se vuku okolo. Ali, to ne sprečava rulju da se genijalno zajebava. Mislim, zamislite nešto slično u Zagrebu. Attack, recimo, ali u Zagrebu u Attack ide samo određena grupacija ljudi. U Kućici su bili svi, od autolimara do studenata medicine.
Do koje razine taj "jebe mi se-način života" ide, uvjerio sam se ujutro kad nas je vlasnik Kućice držao za rukav da ne odlazimo, da će on otići do mesnice i napraviti roštilj tu u dvorištu samo za nas desetak najupornijih. Dakle, izišli smo vani oko deset navečer, a u osam ujutro nas je ovaj zvao na roštilj. Bilo mi ih je glupo pitati je li imaju kakve obaveze.
A gdje je kvaka s takvim "mentalitetom"? Naime, za razliku od nas, Srbi su iz rata izvukli genijalnu pouku (to kad su ih Amerikanci sravnili sa zemljom). Kako reče moja prija: "Tad nismo imali ni što piti ni što jesti niti smo znali tko će sutra da bude živ? Onda shvatiš da i ta lova, i odeća i auto i kuća, da sve to jednog dana može da bude tu, a drugog da ne bude. Od tada sve što želim je da se dobro osećam, gde god da bila i što god da radila."