"ZIVOT NIJE NI LIJEP
ZIVOT NIJE NI RUZAN
ZIVOT JE SAMO TEZAK"
Carlos Castaneda
Svatko je u zivotu osudjen na padove. Lakse je ustati ako ti netko pruzi ruku. Zahvalan sam Bogu, Sudbini ili kome vec. sto mi nakon svakog pada pruzi ruku da ustanem. I na ljudima koje mi posalje da budu moji andjeli cuvari.
Moj andjeo cuvar, moja sretna zvijezda zove se Nina. U jednom periodu zivota bila mi je podrska, ponekad ostar kriticar, ali uvijek iskrena. Moja mladja sestra koju nisam imao. I sad kad su rane zarasle, kad sam ponovo ustao, stao na noge....htio bih samo reci: Hvala Nina...i odsad cu ja biti tvoj stariji brat...
A tek joj je devetnaest godina,
kad sam ju upoznao imala je petnaest,
kao u bajci, ruzno, malo, zdepasto pace izraslo je u prekrasnog labuda...
Sve je pocelo onim njenim..."jel treba nesto, nije mi tesko..."
Potkraj 2001 moj neuspjeli pokusaj braka zavrsio se neslavno. Izasao sam iz stana sa dvije torbe robe, nekom gorcinom u ustima, razocarenjem...zalom za tri izgubljene godine...Zivot mi je na trenutak stao, morao sam opet ispocetka...
Opet ispocetka...pa dokle vishe....
Na nagovor prijatelja upustio sam se u kupovinu stana. On, kao real estate agent, nasao je neki trosoban stan po povoljnoj cijeni, sredio papire, sredio kredit kod banke....i pocelo je useljavanje. Stan je bio u predgradju, u kvartu punom emigranata sa podrucja bivse juge. Cak su i neke ulice iz zafrkancije u narodu preimenovane u zenicku, dalmatinsku...
Zgrada na cetri kata, moj stan na cetvrtom. Iz nekih samo arhitekti znanih razloga na tom cetvrtom katu samo dva stana...i velika mansarda, kao neko veliko predsoblje, sa staklenim krovom. Sve puno cvijeca, stol i stolice.
Za pocetak, kupujem samo trosjed...stol i stolice, televizor i kompjuter. Za ostalo ima vremena.
Prvo jutro izlazim iz stana...u mansardi sjede neki deda i baba...piju kavu. Nikako mi se nije svidila ta ideja da mi netko gotovo pred vratima pije kavu i prica.
Iz ciste pristojnosti nazivam good morning...
-Dobro jutro komshija - odgovara deda - culi smo sinoc kad ste useljavali da pricate naski. Jestel to vi kupili stan?
Na moj potvrdni odgovor dodaje da je bas dobro da im je komshija nash. Eh nash, mislim si....onda bi rekao susjed valjda.
-A mozel kafica ili rakijica - pita baba.
-Ne hvala, zurim, moram do banke da zavrsim papire - kurtoazno odbijam.
Navecer, vracam se doma...ista slika. Pije se kava. Samo sad su tu, umjesto dede i babe, muz i zena. Pozdravljam...oni otpozdravljaju. Opet poziv na kavu. Ovaj put pristajem cisto iz pristojnosti iako mi nije bilo do nicega. Upoznajemo se...On je Milan, ona je Maida. Porijeklom su iz Mostara. Zive s njegovim ocem i majkom. Imaju troje djece, blizance od sest godina i kcer od petnaest.
Vremenom smo se uz te kave i bolje upoznavali. Uglavnom, obicna, skromna, kulturna familija.
Maida je prije rata bila uciteljica. Milan, inace inzinjer, radio je u Soko-Mostar. Ni njoj, a ni njemu ovdje ne priznaju diplomu. Snalaze se...on radi kao moler, ona navecer cisti. Twinsi, Zoran i Goran, normalni zaigrani klinci. Deda Nikola i baba Mara penzionerske dane provode odvodeci twinse u skolu i iz skole. Dedino inzistiranje na rakijici uz kavu je naravno samo fora da bi on popio koju vise. Baba Mara je pravi strucnjak za kolace...i za pitu. Onu obicnu od krumpira. Valjda odlucujucu ulogu za napravit pravu pitu igra iskustvo.
Ninu sam rijetko vidjao. Ponekad uvece kad bi se vracao kuci, sjedila bi u mansardi i ucila. Uvijek bi pristojno pozdravila. Od dede sam cuo da dobro uci i da pazi na twinse. Kaze, cesto pomaze starijim izbjeglicama oko sredjivanja papira, odlaska doktorima i uopce gdje je nekom potrebno znanje engleskog.
Dani su prolazili.
Kako po onoj narodnoj zlo nikad ne dolazi samo...
Stojim autom na semaforu, slusam muziku...cekam zeleno,
Slijedece sto se sjecam...hitna, policija, bolnica, doktori...
Kazu...shleper nije mogo stati...i dobro sam prosao...auto totalka...
Puknuce desne ruke i noge,ligamenti lijevog koljena i neki zivac zashtekao u disku...
Gips na ruku i nogu, longeta na lijevo koljeno...ledja bole...svaki pokret kao noz u srce...
Drugi dan, ponovo me slikaju.....kazu nema unutrasnjeg krvarenja... za koji dan mozesh kuci...
Prijatelji su me donijeli do stana...Ostaju samnom neko vrijeme...
Dolaze deda i Maida...ispituju sta je bilo...
Vide da sam u boli...
A bolilo je kao nikad dotad...
I noga i ledja...
Zabolio me cijeli moj zivot...
Slike u glavi su se vrtile...
Strahovi neki dosad nepoznati...
Od samoce...od sutra...
Noc je ta dugo trajala...predugo.
Zaspao sam pred jutro.
Iz sna me trgnulo kucanje na vratima...
Ulazi Nina...
Mama je poslala malo pite...i kafu...
Na odlasku..."Jel treba jos nesto, nije mi tesko donijeti ako treba"
Hvala Nina...
Hvala za slamku...
Hvala za svijetlo...
Hvala za nadu...
i vjeru...
I bila je uvijek tu...
I ujutro i uvecer...
da donese jelo, kavu, postu...
pokupi i plati racune...
donese cigarete i novine...
I twinsi su bili tu...
da me probude kad sam najbolje spavao...
dvije glavice vire kroz vrata...vidis da spava
I deda je bio tu...
s rakijom koju bi samo on pio.
I baba da pokupi i opere vesh...
uz brizno nisi nista jeo...
I Maida sa onim....jel bolje,
i kolacima, sarmama i pticjim mlijekom.
I Milan je bio tu...da me odvede do kade...
do balkona da se nadishem svjezeg zraka...
Vrijeme je ucinilo svoje. Izlijecilo rane...i dushu.
Vratilo osmijeh na lice.
I vrata dvaju stanova na cetvrtom katu se gotovo i ne zatvaraju. A mansarda puna cvijeca dobila je dva nova clana: Moju Tinu i tvog Petra.
Volim Tinu...Ponekad me to strah i pokazati. Dobra je...zna da shvati. Jedan od razloga sto mi se sve vise uvlaci pod kozu je njen odnos prema tebi. Lijepo vas je gledati kako preguravate namjestaj po stanu, pravite neki novi raspored. I kad imate manevre sminkanja, farbanja, oblacenja....jednostavno, pokupim twinse i na sladoled.
A tvoj Petar...Posten i iskren, uz dovoljno drskosti da uspije u zivotu. Jako te voli. Kad si ga prvi put dovela furao sam se na to da cu mu ocitati bukvicu...da mu nikakve gluposti ne padaju na pamet. Mozda je malo preozbiljan...ali shvati ga.
Na mansardi se i dalje pije kava...
Milan je poceo raditi za sebe...
Maida vise ne cisti uvece...
Deda i dalje koristi svaku priliku da nekog ponudi rakijicom...
Baba i dalje uvijek pita: djeco jeste jeli...
Twinsi poceli igrat nogomet, i stavljat gel u kosu...
Tina jos nije naucila pravit pitu...al trudi se...
Nina je krenula na faks...prava ljepotica...pametna...
I dalje je tu ako nekom nesto treba...nije joj tesko...
I ja sam tu...sretan...samo da potraje...
.
Post je objavljen 06.04.2005. u 22:24 sati.