Jednom prilikom trojica putnika svratiše u gostionicu na večeru. Nakon završenog jela zazvaše gazdu da plate, međutim on nije bio tu te oni ostaviše mladom šegrtu svaki po 10 dolara i otiđoše. Nakon kratkog vremena gazda se vratio, šegrt mu ispriča šta se desilo i predade mu 30 dolara. Gazda procjeni da su putnici preplatili večeru, dade šegrtu 5 dolara i posla ga za njima da im vrati kusur. Putnici nisu daleko odmakli, mali ih brzo stiže i vrati im 5 dolara. Oni svaki uzmu po jedan dolar, 2 dolara dadoše šegrtu za trud i produžiše dalje.
Kad se svede računica ispada da je svaki od putnika platio po 9 dolara za večeru i s ona 2 dolara što su dali šegrtu dobijamo: (3x9)+2=29. Gdje je dolar?!
Ovu zagonetku sam prvi put čula kad sam bila još toliko mlada da sam sve dijelila na dobro i loše, pravilno i nepravilno, crno i bijelo. Danima sam razbijala glavu nad tim prokletim dolarom i pokušavala ga izvući iz neke skrivene kese.
Nešto kasnije sam pronašla izgubljeni dolar u nijansama sivog koje su obojile moj život, i ,umjesto da mi bude drago što se konačno pojavio, osjetila sam neizmjernu čežnju za čistim crno-bijelim kombinacijama.
Loša vijest: nema povratka! Crno nikad više neće biti tamno kao nekad, a i bijelo je izgubilo svoju čistoću Ima to i svojih prednosti, naravno, ali u trenutnom raspoloženju mi one nekako blijede. Sigurna sam da ću ih se sjetiti jednog od ovih slijedećih dana, kad mi jutro osvane u malo svjetlijoj nijansi sive.