Bilo nas je petorica; odigrali smo četiri partije; nitko nije napredovao; lista osta ista.
Reklo bi se, ništa zanimljivo; ništa se nije promjenilo; ništa se nije dogodilo. Tako bi to bilo, kada bi sudili pogledom na početak i kraj, u kojima prikazom stanje je isto. Često tako sudimo, ali ima i ono između. Ta, konačno i u životu prijepočetak i nakonkraj pretpostavljamo kao jednako. Pa, zar da onda sudimo, da ništa nije niti bilo.
Odigrali smo četiri vrlo zanimljive partije.
Dolazim i vidim Marijana. Čita Jutarnji i polako ispija pivicu. Pivica mu nije običaj, ali izgleda da mu je to za dušu, a usput i za bubrege. Klupski prostor je pun. Srijeda je dan okupljanja ženskog članstva 'Belot-kluba Velebit'. Prašte aduti.
'Jesi li za igru?', pitam ga. 'Može', odgovara. 'Za listu?'. 'Da.' Devet prednosti i njegovo uvjerenje. Ima Marijan sistem stvaranjem slike željenog stanja, pa se tako uvjerava. U gou često to nije put, već znanje i napor u partiji. Ipak, takovo uvjerenje ga lišava nekih negativnih razmišljanja tijekom partije, ali ujedno ga često iznenađuje pri suočavanjem s gubitcima. Tražim put i povremeno ga savjetujem nakon pogrešaka, koje uradi. Makljavili smo se tako neko vrijeme i na kraju dobivam za velikih 106,5 poena. Ni ovaj puta nije uspio, ali najavljuje, da će uskoro doći vrijeme kada će pobjediti. Naprijed Marijane, ali za to treba truda i nije dovoljno samo samouvjeravanje.
Tijekom navedene partije stiže Damir i prati razvoj igre. Evo i Mato stiže, ali kaže: 'Tu sam samo u prolazu.'. Ipak kreće s Damirom za listu. Damir je uvjerljivo pobjedio. U bezizglednoj situaciji Mato predaje partiju i odlazi.
Stigao je i Tomi. Dolazi Nena sa šanka i pita ga kaj si bu naručil. Pada pogled na njega i svi očekujemo pivu za njega, ali on odmah i komentira: 'Baš dolazim s pive, pa nek bu čaj.' Hm, Tomi i čaj? Završili smo Marijan i ja i sada Tomi bira. Bio je na raspolaganju i Damir, jer je već završio s Matom. Prepustili smo njemu, da si odabere protivnika. Boreći se sa vrečicom čaja u šalici, onako, kao usput izusti: 'S Marijanom ću.' Pogledamo se preostali Damir i ja. 'Može?', 'Može.'. Nema slobodnih stolova u velikom klupskom prostoru i nas dvojica odlazimo u separiran prostor, gdje su još dva slobodna stola.
Krećemo Damir i ja s devet prednosti. Brzo nastaju komplikcije. Ušao sam u razvoj koji je za mene slab i ne razmišljajući dovoljno. Damir si daje truda i dobro reagira. Ubrzo shvaćam, da s njim ovaj puta nema šale. Klepnuo me zarobivši mi značajnu grupu kamenova. Pozicija mi je totalno izgubljena. Sada moram i ja pojačati napore. Zahvaćam veći prostor na suprotnoj stranici od ove na kojoj sam 'popušio'. On kontrira stvaranjem grupe unutar tog prostora, ali ja uspijevam onemogućiti joj 'oči'. Borimo se u centru u kojem on uspijeva uhvatiti poene. Neutraliziram ga po cijeloj ploči, koliko se to može i privodimo partiju kraju. Čak mi je ostavio jedan poen krivom igrom. Došlo vrijeme za kraj, a on se zadubi na onu njegovu veću neopstojnu grupu kamenova. 'Ima li što tu?', pita se poluglasno. 'Možeš probati', kažem na to. Zagledam se malo bolje i vidi ti sad ovo. Opet sam bio površan. Vidim dobitnu kombinaciju za njega. Izbrojao sam u sebi partiju za sebe na sitno, a sada ovo. 'Pa ode mi partija.' Razmišlja Damir i krene. Odrezao me s krive strane i meni laknulo. Nedostajala mu je tako jedna 'sloboda'. Da je ispravno igrao morao bi ja dati 16 poena i to bi bila njegova partija. U ovoj završnoj kombinaciji krenuo je on, a zadnji sam stavio ja. Ja sam si pokrio isti broj poena prostora, na taj način, koliko mi je on naslagao unutar prostora novih zarobljenika. Tako je sve bilo kao da smo završili i krenuli brojati. Ali, da smo završili bez igre navedene kombinacije, ja bi stavio jedan obrambeni potez unutar svog prostora, da sprijećim za njega dobitnu kombinaciju, koju on nije vidio. Partija je završila pola poena za mene, a tako bi on dobio za pola poena. Vau!!! On je vidio šansu za pobjedu u kretanju u kombinaciju i to je OK, ali uz uvjet da ju odigra ispravno. Ipak bolje je bilo ništa ne igrati, nego ovo što je uradio, jer i to bi bila pobjeda. Pola poena ili 15,5 je pobjeda. Zanimljivo. A, što bi bilo, da on ne igra tu kombinaciju, a ja prešutim potrebu igranja obrambenog poteza u svoj prostor. Što da se branim od nećega što on ne vidi? Bi li to bilo moralno? Radi se o partiji za pola poena. Ja bi stavio taj kamen, bez obzira što tako gubim. Objektivno treba igrati unutra. Priznajem, da odmah nisam vidio dobitnu kombinaciju za njega, dok on nije krenuo razmišljati s usmjerenjem pogleda na taj dio. Moralna dvojba! Treba točno izbrojati i biti siguran, da negdje nije još koji poen u igri za osvojiti, jer u tijesnim poenima za pobjedu svaki poen može biti presudan.
Tomi je uvjerljivo pobjedio Marijana i završili su dosta prije nas dvojice.
Pregled današnjih rezultata: