Nema ništa novo, samo puste priče i obećanja. Gledam ga, pokušavam slušati a samo vidim nedefinirano otvaranje usta i čudne smeđe nakupine kako izlaze van... Da, njemu paše, imponira ga, osjeća se posebnim, uzvišenim, skoro pa savršenim. Ne pita me kako mi je. Ne zanima ga kako se ja osjećam i kako se zapravo nosim sa čitavom situacijom.
Da, dragi, loše mi je. Osjećam se posrano, jadno, zgaženo. Naravno da te ne zanima jer je tebi lijepo. Imaš sve a zapravo nemaš ništa. Živiš u iluziji da to što imaš je Savršeno a ne vidiš silne mrlje...
Povukla sam 5 iz špila od 32, svakim trenom ih je sve manje i manje... Naravno da ti ni to nije bitno, čekaš grešku, sitnicu, a svoje greške ne vidiš. A ja i dalje skupljam karte...
Post je objavljen 07.04.2005. u 08:49 sati.