Vracah se pjeske iz Istarskog, uz neminovnu stajanku u Maraschinu i razmisljah o tome sto bih mogao napisati slijedece na ovom mjestu. Isprovociran komentarima da neznam koji su danasnji dosezi i mogucnosti prikazivanja arhitekture (bez da se u njoj boravi i bude uistinu prisutan), odlucio sam se za izjavu iz naslova.
Iako mamuran, postavio sam sebi slijedeca pitanje: Ako se kaze da jedna slika vrijedi koliko i tisucu rijeci, koliko onda vrijedi jedan dogadjaj koji se zbiva unutar arhitektonske opne ili na scenografiji jednog trga ili parka. Vrijedi li on onda tisucu clip-ova nekog kratkometraznog filmica i sto tisuca rendera poredanih u odredjeni slijed?
Vrijedi on i mnogo vise, jer gdje su za njega jos prikladni zvukovi, mirisi i ostale senzacije. Ulazeci u odredjeni prostor mi postajemo dio igre, dok promatrajuci 'savrsenu' vizualizaciju uvijek ostajemo po strani i nismo igraci.
Koliko treba rijeci ili slika da se opise dozivljaj jedne subotnje prijepodnevne vreve unutar pjesacke ulice (Korzo, Gajeva, Kalelarga, Marmontova, Stradun, nije bitno)? - Upravo je to scenarij koji arhitektura ima udomiti i kojeg anticipira.
Post je objavljen 17.06.2004. u 03:00 sati.